Bariloche je smješten u argentinskoj pokrajini Rio Negro u Patagoniji u podnožju Anda, na južnim obalama jezera Nahuel Huapi







San Carlos de Bariloche! Ili samo Bariloche, predivan je gradić s oko 140.000 stanovnika. Smješten je u argentinskoj pokrajini Rio Negro u Patagoniji u podnožju Anda, na južnim obalama jezera Nahuel Huapi. Sa svojom očaravajućom prirodnom ljepotom i modernim skijalištem slovi za najpopularnije zimsko odmaralište u cijeloj Južnoj Americi. Grad je još do 30-tih godina 20. stoljeća bio tek trgovačko središte koje je služilo za distribuciju argentinske stoke u Čile, a onda se dolaskom švicaraca i Nijemaca dogodio veliki preokret.

Imigranti iz Europe sagradili su veliku skijašku stazu i pretvorili ga u turističku destinaciju. Kako su gosti iz godine u godinu stizali u sve većem broju tako je grad rastao, a investitori iz Europe odlučili sezonu produljiti na cijelu godinu. Osim uobičajenih zimskih radosti na snijegu, ljeti je u ponudi trekking po planini, biciklizam u blistavom prirodnom zelenilu koje okružuje grad, nekoliko hipodroma, dok je na jezeru predivna plaža Bonita na kojoj svi posjetitelji mogu uživati u wakeboardingu i raftingu, a tu je i popularni Yacht club. Kupanje nije zabranjeno, ali je samo za one najhrabrije jer je prosječna temperatura ljeti oko 15 stupnjeva. U samom gradu sve vrvi suvenirnicama i noćnim barovima. Najutjecajniji ovdje su Švicarci, stoga se Bariloche od milja naziva 'mala Švicarska'. Argentinci Bariloche još nazivaju i 'čokoladni grad', jer Švicarac ne bi bio Švicarac da u Ande nije ponio komadić Alpa. Najomiljenije građevine u gradu su male tvornice čokolade, tu je i čokoladni muzej i na desetine trgovina s neodoljivim izlozima te slatke napasti.

Za Argentince je Bariloche tek mjesto elitnog turizma, jer prosječni džep Gauchosa teško podnosi cijene koje su i do nekoliko puta više nego li u ostatku zemlje. No zato je apartmanski smještaj od stotinjak dolara za noć mačji kašalj za bogate Europljane i brazilske milijardere kojih je ovdje svake godine sve više i više. Dostupan je ovdje i jeftiniji, onaj hostelski smještaj koji je mom džepu bio znatno pristupačniji. Bila je to malena kućica s tek tri sobe i 10 kreveta u ponudi imena Punta Sur, čiji je vlasnik 77-godišnji Pablo. Tek što sam se smjestio u šesterokrevetnu sobu, obuzet hladnoćom kakvu već dugo nisam osjetio, odlučio sam popiti čaj. Zavalio sam se u udoban kauč skučene prostorije koju domaćin zove dnevni boravak s namjerom da uz topli napitak izbijem zimu iz kostiju. I nisam ni sjeo, a evo ti Pabla. Vremešni starac je usamljen, željan je pažnje. Supruga je na onaj svijet otišla prije mnogo godina, a djeca u potrazi za boljom budućnošću pobjegla u Buenos Aires. Ovdje radi potpuno sam bez ičije pomoći. Dočekuje goste, ispraća goste, pere posteljinu, sprema krevete, cijepa drva, nabavlja namirnice... Sve sam. Jadničak.

"I kako ti se sviđa Bariloche?", pitao me Pablo nakon kratkog autobiografskog uvoda.

"Nisam još ništa vidio, tek sam stigao", odgovaram.

"Aha. Ovo ti je jako poznato zimovalište, ali je skupo. Sve su krivi Nijemci. Imaju novaca i sve mogu platiti. Cijene zbog njih stalno rastu a oni i dalje plaćaju. I onda mi koji ovdje živimo zbog toga jedva preživljavamo", ispričao mi je starac i zagledao se u prozor. Dramaturška stanka i nastavak uz smiješak: "Ali je lijepo. Mnogi slavni ljudi su dolazili ovdje. I Marilyn Monroe i onaj očalinko iz Beatlesa i Pele i puno njih...", slušao sam poluzainteresirano, a onda me trglo jedno ime. "I Hitler je obožavao Bariloche."

"Adolf Hitler? Taj Hitler? Pa što je on radio ovdje?", zbunjeno ću.

"On je ovdje živio... Dugo godina."

"Ma kad?"

"Iza rata."

"Štoooo?"

Starac mi je potom ispričao teoriju zavjere koju sam nakon toga našao i na internetu. Ukratko, za one koji nisu znali, a ja sam, priznajem, jedan od tih, priča ide ovako:

Službena povijest kaže da je Adolf Hitler zajedno sa svojom životnom družicom Evom Braun počinio samoubojstvo 30. travnja 1945. u svom berlinskom bunkeru neposredno prije dolaska Rusa. Njihova tijela su potom spaljena a posmrtne ostatke odnijela je Staljinova Crvena armija. Istina je da nikad nije dokazano kako su upravo ti ostaci pripadali baš Hitleru i Evi, ali tim događajem i službeno završava priča o Trećem Reichu. No, teorija zavjere kaže kako su si u berlinskom bunkeru živote oduzeli jedan od Hitlerovih dublera i neimenovana njemačka glumica žrtvovali se tako za voljenog Fuhrera, dok su stvarni Hitler i Eva dali petama vjetra nekoliko dana prije. Navodno su njih dvoje uz pomoć američkih tajnih službi, u zamjenu za tajne najnovije ratne tehnologije Trećeg Reicha, preko Danske i Španjolske podmornicom stigli do argentinske Mar del Plate. Za operaciju bijega nacističkih vođa, a potom i miran i ugodan ostatak života u Andama, nacisti su platili Argentini milijarde dolara. Dvije godine poslije Hitler je s istočne obale preselio u Ande, točnije na imanje imena Inalco koje se nalazi nekoliko kilometara dalje od grada Barilochea. Tamo su Hitler i Eva živjeli mirnim životom štićeni do odbjeglih SS-ovaca, a navodno je upravo na spomenutom mjestu nacistički vođa dobio dvije kćerke. Također, nekoliko godina poslije par se razišao. Hitler je umro 13. veljače 1962. godine od posljedica moždanog udara u dobi od 73 godine. Vila na imanju od tad do danas nekoliko je puta mijenjala vlasnike koji su, slučajno ili ne, uvijek bili Nijemci. Pristup je moguć samo s jezera, sve je okruženo visokim zidovima i bodljikavim žicama, a na ulazu i dan danas stoji stražarska kućica.

"Dobro, poznajete li nekoga tko ga je vidio? Imate li kakve dokaze za to?", upitao sam poslušavši puno širu verziju priče.

"Postoje novinski članci argentinskih novina iz tog vremena koji su pisali o dolasku Hitlera u Mar del Platu. Također, pisalo se otvoreno o njegovom životu u Argentini i točno se znala lokacija njegovog boravka. Novinske izrezotine o tome pokazivao mi je moj otac puno godina poslije. Također, on je poznavao ljude koji su se kleli da su ga viđali."

"I kako to nitko nikad nije saznao?"

"Štitili su ga Amerikanci, štitili su ga Rusi, štitio ga je Peron. Sve zbog nekog interesa. Ali svi u Barilocheu vjeruju da je ova priča istinita."

Bilo kako bilo, Bariloche godišnje posjeti preko milijun ljudi i statistički čak polovica njih zainteresirana je za obilazak posjeda na kojem je Hitler navodno obitavao nakon bijega. Možda je sve ovo što kaže Pablo stvarno i bilo tako, a možda je ipak samo jako dobro osmišljeni marketinški trik. Na koncu pravu istinu o Hitleru očito nikad nećemo saznati.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Retiro, željeznička postaja Mitre. 9 je sati ujutro. Čekam prijateljicu Anu.

Ona se nalazi u Buenos Airesu u desetodnevnom posjetu obitelji. Dogovorili smo se kako ćemo se tog dana naći točno u 9 sati na ovom mjestu kako bih je proveo kroz centralni dio grada i pokazao ono najljepše što nudi ovaj predivan megalopolis. Čekam. Zubi mi cvokoću. Sredina je lipnja i u Argentini je trenutno najhladnije doba godine. Nije to ni približno ona prava zima s temperaturama u minusu, ali s obzirom na to da sam još do prije sat vremena bio omotan debelim pokrivačem u svom krevetu, tu jutarnju hladnoću teško sam podnio.

Ana kasni. A nema mobitel. Neprestano obilazim sva tri ulaza, cijelu postaju od vrha do dna ne bi li je ugledao, no nema je. Čekam, čekam i čekam. 10 je sati. Ane nema. Već pomalo bijesan i svjestan da neće doći odlučim odustati. Ništa, popodne ćemo se ponovno čuti na Skypeu i dogovoriti se za drugi dan. A kad sam već ovdje, idem malo u šetnju.

Prolazim pored engleskog tornja, a put prema ulici Florida kratim preko parka San Martin. Gledam na desetine mladih kako leže na travi i hvataju ono malo zubatog sunca koje se maločas propelo na nebu, fino odjevene muškarce s aktovkama u rukama kako užurbano koračaju u nove poslovne pobjede, majke koje se s dječjim kolicima bore protiv naboranih popločanih puteva i jednog beskućnika koji mirno sjedi na klupi. Pogled mi se zaustavi na njemu. Gleda samo u jednu točku, a niz obraze mu se slijevaju suze. Plače! Iz kojeg točno razloga, ne znam, ali odlučim mu prići i upitati ga je li sve u redu. Niti me ne pogledavši samo je potvrdno kimnuo glavom. Onako, da me se riješi.

A onda se na njegovom licu pojavila još bolnija grimasa. Nove dvije suze projurile su preko mokrih puteljaka na njegovim obrazima. No, i dalje je gledao ispred sebe. "Jeste li gladni?", upitao sam ga. Kimnuo je potvrdno i dalje ne skrećući pogled prema meni. Bilo mi ga je žao. Odlučio sam mu barem napuniti želudac. Vratio sam se za pet minuta sa sendvičem, dvije svježe ispečene empanade i bocom vode. Napokon me pogledao u oči i tiho prozborio - hvala.

Sjedio sam neko vrijeme u tišini pored starca koji je polagano žvakao svoj prvi, a vjerojatno i posljednji današnji obrok. Dok je jeo empanadu okrenuo se prema meni i pružio mi drugu. "Želiš?" "Ne, ne, to je za vas." Zamotao ju je u papir i gurnuo u platnenu torbu koju je nosio sa sobom. "Ja sam Carlos", prozborio je tiho starac i sramežljivo mi zahvalio još jednom.

Nekoć je Carlos bio sretan obiteljski čovjek s redovnim primanjima. U 20 godina staža u građevini stekao je vlastiti stan, automobil, nešto ušteđevine... A onda se sve okrenulo naopačke. Njegov put ka teškoj bijedi započeo je kada se njegova supruga odlučila razvesti od njega. Ostao je bez većeg dijela kojeg je stekao radeći cijeli život. Druga velika neprilika zadesila ga je kada je vjerovao svom problematičnom sinu jedincu za čiji je navodni poslovni kredit založio vlastiti stan. No, sin je, ispostavilo se, bio veliki ovisnik o kocki. Ubrzo se Carlos našao na ulici ostavši bez ičega.

Da stvar bude još gora, u međuvremenu je i poduzeće za koje je radio propalo. Neko su ga vrijeme spašavali prijatelji, ali kako su njegovi dugovi rasli iz dana u dan, a posao kao 50-godišnjak više nije uspio pronaći, noćna mora postala je stvarnost. Svi su ga napustili, a on je ubrzo shvatio kako će svoju starost provesti na ulici. I tako živi već posljednjih desetak godina, većinom po danu obilazi luke i gradilišta na kojima skuplja metal i prodaje ga za siću, ponekad taksistima pronalazi mušterije za što dobije poneki peso, a ponekad jednostavno sjedi na ulici i prosi. Noću se kreće po centru gradu gdje pokušava dohvatiti jedno od 2.000 mjesta u gradskim skloništima namijenjenim upravo za beskućnike. No, konkurencija je jako velika i Carlos noću nerijetko promrzao i iscrpljen ostaje na ulici.

Naime, u Buenos Airesu danas živi oko 22 tisuće prijavljenih beskućnika, a navodno je brojka i veća zbog ilegalnih imigranata koji se ne nalaze na popisu. Od spomenute brojke čak je pet tisuća mlađih od 18 godina. Vrijedi istaknuti kako više od milijun ljudi živi u nastambama u favelama, starim ruševinama i napuštenim podrumima. Iako se vlada hvali kako svaki građanin ove zemlje ima pravo na besplatnu zdravstvenu skrb, ona najčešće nije adekvatna, što je uz hladnoću najčešći razlog smrtnih slučajeva kojih je samo u 2014. godini bilo više od 150.

Carlos se, priznaje, ponekad srami svog postojanja. Ne zato što je beskućnik i što njegovo postojanje više nema nikakvog smisla, kako sam kaže, nego zato što je tek sad upoznao ljudsko biće onakvo kakvo zapravo jest, pokvareno do srži, a takav je nekad i sam bio. Prije nego li je završio na ulici on također nikad nije razmišljao o ovom problemu, nije mario za ljude koje je život jednostavno pregazio, ljude koji nisu imali sreće i kojima zaista treba pomoć. Svjestan je kako je njegova želja za uspjehom, još boljim životom i pohlepni unutarnji glas koji traži uvijek više gazila njegovu socijalnu osjetljivost, na isti način kako danas na ulici ljudi gaze njega. Često ga ponižavaju, pljuju, čak i udaraju i kradu od njega.

"Kad bogataši ratuju, siromašni umiru! Tako je to. Samo što nikad ne možeš biti siguran na kojoj ćeš se strani zateći", zaključio je.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Ne plači za mnom Argentina: Kraj jedne ere

Povratak desničara u predsjedničku palaču ponovno otvara vrata Buenos Airesa neoliberalizmu i neokolonijalizmu


Era je završena - Cristina Fernandez de Kirchner bila je 8 godina na vlasti u Argentini. O njezinoj ostavštini će se govoriti i danas, ali i u godinama koje tek dolaze - i vjerojatno će teško biti podvući liniju na sve što je bilo negativno i sve što je bilo pozitivno kako bi se dao konačni dojam njene vladavine. Bila je vjerni Kirchnerista i predstavnik ljevičarskog kluba Latinske Amerike, ali tom klubu se počelo nešto naopako dešavati otkako je preminuo njegov vječni predsjednik, legendarni lider Venezuele, Hugo Chavez.

Od onda je žamor sve veći, šuška se o stvarnim problemima i napuhanim verzijama tih istih problema, ali se šuška da postoje dvije strane ljevičarskog vodstva u cijeloj Latinskoj Americi. Prva strana je ona koju narod voli, koja u sebi utjelovljuje borbu protiv kapitalizma, izrabljivanja, imperijalizma i drugih nedaća običnog čovjeka. Druga strana je pak ona mračna strana, mračna strana korupcije. No, koliko god da to je loše, to je možda i jedini prigovor koji se može uputiti ljevičarskim vlastima Latinske Amerike dok desnica sa sobom donosi tu istu korupciju zajedno s ogromnim napadima na radničku klasu.

Jer korupcije pak ima svugdje i kada desnica kritizira ljevicu za korupciju onda to zapravo ne čine na način da kažu "korumpirani ste", već "i vi ste korumpirani". To je, nažalost, često točno. Tipična ljevica, ona koja je još uvijek u stanju zavladati državama, nije odveć evoluirala po pitanju prakse zadnjih četvrt stoljeća i sa sobom i dalje tegli utege, nosi sjeme korupcije koje jako dobro klija u bespućima birokracije.

Predsjednici Kirchner se desilo upravo to. Uz sve pozitivne aspekte njene politike, a bilo ih je mnogo, korupcija se uvukla u strukture njene vlasti, u modus operandi njenih ljudi i to je ponajviše dovelo do kraja jedne ere o kojem danas govorimo.

Njena dva mandata su istekla. Pokušala je nešto organizirati 2013. da si produži politički život na vrhu, odnosno da ukloni ograničenje na broj mandata, ali za to nije dobila potrebnu dvotrećinsku većinu u parlamentu.

Daniel Scioli je stoga bio njen odabranik. On je trebao nastaviti njen politički put, trebao je postati prvi vladajući Kirchnerista koji se ne preziva Kirchner. U početku je izgledalo kao da je to gotova stvar, da pobjeda mora pripasti njemu, a tako su prognozirale i ankete. No, onda se desio Mauricio Macri, čovjek s kojim jedna era završava, a druga počinje (koliko će ova druga era trajati, tek ćemo vidjeti, ali svakako počinje).

Predsjednički izbori su održani ove nedjelje, 22. studenog 2015., i rezultati izgledaju ovako: Macri i njegova "Mijenjamo" koalicija desnog centra osvojili su 51,4%, dok je Scioli bio blizu, ali nedovoljno, osvojivši ukupno 48,6% glasova. Stvar je gotova, unatoč činjenici da je bilo blizu, neće biti nikakvog pokušaja osporavanja, dodatnog prebrojavanja - Scioli je priznao poraz, Macri je pobjednik i biti će novi predsjednik Argentine.

Politika voli pobjednike i stoga Sciolija možemo sada komotno zaboraviti i postaviti ono glavno pitanje: Tko je Mauricio Macri i kako će promijeniti Argentinu? Sudeći prema njegovim izjavama i njegovom programu, promijeniti će Argentinu temeljito.

On je prije svega čovjek koji tvrdi da ima rješenja za sve one ekonomske probleme nagomilane za vrijeme Kirchner administracije - inflaciju, javni dug, usporavanje izvoza, manjak deviza, protekcionizam i recesiju.

Mijenjati će argentinsku unutarnju i vanjsku politiku i zbog toga mogu biti jako sretni, tim redoslijedom, slobodno tržište i SAD.

Istaknuti tzv. ekonomski "stručnjaci" u Argentini i izvan nje su redom složni - prvi potez koji Macri mora učiniti, tvrde, je rezati socijalne programe i subvencije. Apsolutno tipično. Određen novac od izrabljivanja argentinskog radnog naroda išao je natrag narodu, a sada više neće dobiti ni to. Kompanije, domaće i strane, mogu početi slaviti, njihov čovjek ulazi u Rozu Kuću (La Casa Rosada, predsjednička rezidencija u Buenos Airesu) i od tamo će primarno pogodovati njima i njihovim interesima.

Dakako, da bi imali svog čovjeka trebalo je i pogurati tog čovjeka, a to se radi u Argentini kao i svugdje drugdje u svijetu - putem medija. Predstavljen je kao spasitelj argentinske ekonomije uz beskonačno ponavljanje "rezovi su nužni, reforme su nužne". To ponavljanje očito ima hipnotizirajući učinak na biračko tijelo svugdje jer isto je, nakon dovoljno mentalne manipulacije, spremno rezati samo od sebe misleći da je to dobro za njihovu naciju.

U Argentini se trebalo rezati, bez sumnje, ali što? Trebalo je rezati korupciju, neučinkovitost, pogodovanje određenim poslovnim interesima (što je postojalo i za vrijeme mandata Kirchner) i beskorisnu retoriku na koju se još uvijek oslanjaju ljevičarski lideri Latinske Amerike. No, nije trebalo rezati socijalne beneficije, one su zadnja linija koja dijeli kapitalizam od ekonomskog terorizma.

No, što je tu je, sada će se rezati gdje se god stigne jer svaki rez, svaki "snip", prebacuje taj novac nekom drugom, a jasno je i kome. Hoće li Argentina nakon tih promjena postati ekonomski produktivnija? Hoće, ali grafikoni koji stižu ne govore nam previše o kvaliteti života argentinskog naroda.

Tko je zapravo Mauricio Macri? Rođen je 8. veljače 1959. Biznismen i političar. Do sada je obnašao funkciju poglavara vlasti Buenos Airesa. Sin je Francisca Macrija, istaknutog talijanskog biznismena i industrijalca, drugim riječima - Mauricio Macri je kapitalist po naslijeđu.

Sada će postati predsjednikom Argentine i biti će prvi predsjednik Argentine od 1916. koji nije niti peronist niti radikal (član ljevičarske stranke UCR, odnosno Radikalne Građanske Unije). Službeno će funkciju preuzeti 10. prosinca 2015.

Kada već spominjemo mračan period diktatora Videle, spomenimo i to kako pojedini izvori ističu kako je Macri jako dobro živio u vrijeme diktature - ne samo to, već kako je bio i osobno u vrlo dobrim odnosima s režimom koji je progonio i ubijao ljevičare i disidente. Danas ga se prikazuje kao umjerenog konzervativca, ali njegova mračna prošlost mogla bi uskoro isplivati na površinu.

Što se tiče njegove formalne političke karijere, stranku desnog centra, Compromiso para el Cambio (Opredjeljenje za Promjene), osnovao je 2003. godine. Iste godine se kandidirao za gradonačelnika Buenos Airesa, ali je izgubio u drugom krugu.

2007. kandidirao se još jednom i ovog puta odnio pobjedu što je bilo interpretirano kao ozbiljan udarac pokojnom argentinskom predsjedniku Nestoru Kirchneru (1950-2010), čija je supruga, Cristina Fernández de Kirchner, iste godine pobijedila na predsjedničkim izborima te će vladati sve do ovog tjedna.

Još i prije nego je pobijedio na izborima, Macri je obećao da će se, ako postane predsjednikom, udaljiti od Venezuele i u potpunosti promijeniti vanjsku politiku Argentine preferirajući bolje odnose s Meksikom, Kolumbijom, Peruom i Čileom. Kada su ga u nedavnom intervjuu upitali što bi mijenjao po pitanju vanjske politike Argentine, odgovorio je: "Sve!".

Sve je jasno - Macri će udaljiti Argentinu od ljevičarskog bloka Latinske Amerike kojeg čine Venezuela, Bolivija, Ekvador i Kuba te će se orijentirati prema zemljama koje su u dobrim ili odličnim odnosima sa SAD-om. Štoviše, najavio je kako želi jačanje odnosa sa SAD-om i veće argentinsko uključenje u kontroverzni američki Rat protiv droge.

Pobjeda Macrija veliki je udarac za neovisnost cijele Latinske Amerike koja se tek počela oporavljati od više desetljeća američkog imperijalizma koji je harao ovim prostorima postavljajući na vlast podobne diktatore. Za sve pobornike latinskoameričke nesvrstanosti ovo je šok jer do prije svega nekoliko mjeseci nitko nije očekivao da bi Macri zaista mogao i pobijediti.

Govorili smo na početku teksta o razlozima zbog kojih je uspio zavesti birače, ali na kraju će si birači ipak sami biti krivi. Istina je da je predsjednica Kirchner imala propuste i da nije uspjela obuzdati pojedine korumpirane elemente u vlastitoj administraciji, ali spomenimo što sve jest učinila za Argentinu, ona i njen pokojni suprug Nestor.

U zadnjih 13 godina Argentina je ostvarila ogroman ekonomski i društveni progres. Siromaštvo u Argentini se smanjilo za čak 70%, a ekstremno siromaštvo još i više - za gigantskih 80%. Nadalje, prema podacima MMF-a, nezaposlenost se smanjila sa 17,2% na 6,9%.

No, rast je zadnjih godina slab, oko 1,1%, a inflacija visoka. Uz to došlo je do stvaranja velikog crnog tržišta na kojem se koristi američki dolar. To je dalo Macriju priliku da sebe predstavi kao kandidata koji će riješiti te probleme, no gotovo sigurno neće, već će unazaditi Argentinu i eliminirati sve ono dobro što su Kirchnerovi stvarali godinama.

Argentina se i dalje nalazi u raljama američkih lešinarskih fondova (to je termin koji se, sasvim prikladno, i službeno koristi) koji su je natjerali u bankrot. Kirchner im se žestoko opirala, ali Macri sigurno neće. Štoviše, već se govori kako je spreman nagoditi se s njima što će građane Argentine jako skupo koštati.

Nadalje, Macri će sigurno provesti liberalizaciju tečaja kako bi se riješio crnog tržišta. Neki će reći kako je ovo dobro, ali puno ovisi o tome na koji način će se ova liberalizacija provesti. Naime, ako dođe do znatne inflacije i pritom vlasti ne poduzmu ništa (vjerojatno i neće) kako bi se zaštitili siromašni i radnici, čekaju ih jako teški dani.

Nadalje, Macri predlaže smanjenje poreza za bogate i druge poteze koji bi trebali dovesti do argentinske ekonomske tranzicije, a ta tranzicija biti će pravi pakao za radnike.

Kada govorimo o ekonomiji tu neminovno dolazi i do poveznice s vanjskom politikom. Dokumenti WikiLeaksa već su ranije otkrili kako je Macri "američki čovjek", u potpunosti lojalan Washingtonu. To je već i pokazao - u svojem prvom govoru nakon pobjede rekao je kako će prekinuti savezničke odnose s Venezuelom te je čak zaprijetio da će pokrenuti proces izbacivanja Venezuele iz Mercosura, trgovinskog bloka zemalja Južne Amerike, tvrdeći kako Venezuela krši "demokratsku klauzulu" sporazuma.

Želi li to argentinski narod? Ne, a to znači da on ovo odrađuje primarno za svoje nove saveznike u Washingtonu.

Veliko uzbuđenje vlada među američkom poslovnom i političkom klasom. Argentina je "njihova", Brazil se nalazi u velikim problemima i pitanje je možda i dana kada će ljevičarska predsjednica Dilma Rousseff pasti s vlasti. Venezuelu su već stisnuli i sada joj se preko Argentine sprema još jedan veliki udarac.

Zaključak? Narod Argentine slabo razumije politiku, a Macri se "naoružao" najboljim PR agencijama u ovoj hemisferi kako bi se dodvorio biračima. Je li ovo kraj ljevičarskog bloka Latinske Amerike? Nije, samo je neugodan udarac, ali stvari treba gledati dugoročno. Sjetimo se Čilea gdje su birači 2010. izabrali desničarskog milijardera za predsjednika, Sebastiana Pineru, da bi četiri godine kasnije, kada su vidjeli što im ovaj radi od zemlje, vratili se natrag ljevičarskoj predsjednici Michelle Bachelet, koja također možda nije idealna, ali je daleko bolji izbor od Pinera i njegovih liberalizacija.

Čileanci su se "zeznuli", pa su kasnije ispravili svoj pogrešan izbor. Hoće li to učiniti i Argentinci na izborima 2019.? Trebali bi, a do onda će morati ispaštati zbog toga što su vjerovali slatkorječivom Macriju i sebično se nadali da će svi biti bogati i uspješni kao on.

Da, Washington je uzbuđen i nadaju se da je ovo prijelomni trenutak kada će se ponovno pokoriti svoje "dvorište" koje se tek u ovom stoljeću otrgnulo njihovoj kontroli. No, prerano se vesele. Puno se u ovoj regiji promijenilo u zadnjih 15 godina da bi se ista ponovno vratila u pakao neoliberalizma i neokolonijalizma. Macri će učiniti puno štete, ali možda je Macri baš ono što treba današnjim Argentincima, naročito novijim generacijama koje brzo zaboravljaju iz kakvih teškoća su jedva isplivali, da shvate koliko im je dobro bilo prije.

Mauricio Macri predstavlja kraj jedne ere, ali u slučaju Latinske Amerike, ere se znaju vraćati nakon otrežnjenja, jer sada kreću bolne reforme, sve za interese kapitalističke klase, a onda kreću i suze za Christinom. Zanimljivo je spomenuti kako nije prošlo još ni 48 sata od pobjede Macrija, a na društvenim mrežama se već pojavljuju brojne grupe s nazivom "Cristina Kirchner - predsjednica 2019".

Antun Roša za advance.hr

Izvori/reference:
Why Macri’s Win is Bad News for Argentina
http://fortune.com/2015/11/24/mauricio- ... argentina/

Mauricio Macri has won Argentina's presidency – but his work has just begun
http://www.theguardian.com/world/2015/n ... dent-goals

Argentina: Mauricio Macri's Dubious Dictatorship Ties
http://www.telesurtv.net/english/analys ... -0017.html

Argentina Economy: Population, GDP, Inflation, Business, Trade, FDI, Corruption
http://www.heritage.org/index/country/argentina

Mauricio Macri vows new economic order in Argentina
http://www.ft.com/intl/cms/s/0/5149fd6a ... ef7af.html

ARGENTINA: BUENOS AIRES MAYOR MACRI ON POLITICAL PLANS AND CURRENT SITUATION
https://wikileaks.org/plusd/cables/10BU ... S81_a.html

Mauricio Macri Took Detour From Life as Scion to Argentine Presidency
http://www.nytimes.com/2015/11/24/world ... .html?_r=0

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.