Ideja takvih institucija u osnovi je vrlo jednostavna i logična. Vi imate novac koji želite uložiti. Neka tvrtka želi da se u nju uloži kako bi unaprijedila poslovanje. Ona će svoju situaciju pokušati prikazati što boljom kako bi privukla što više investitora i kako bi dobila što više novca. Kako ćete znati da vlasnik tvrtke ne laže? Tako što će sve vezano uz tu tvrtku, njen temeljni kapital, eventualni trenutni dug, rizik od bankrota, mogućnost za rast i povrat vašeg uloženog novca procijeniti – neovisno regulatorno tijelo.
Tu naravno, dolazimo do prvog problema. Tko procjenjuje tko je sposoban, neovisan i dovoljno vjerodostojan da bi nekoj tvrtki dao status kreditne rejting agencije? To je Američka agencija za nadzor trgovanja vrijednosnim papirima i financijskim tržištima (SEC), a oni su kreirali novu regulatornu prepoznatljivost (NRSRO). Ili prevedeno – kako znamo da je neka kreditna rejting agencija vjerodostojna? Tako da ju je odobrio SEC. Kada će je SEC odobriti? Kad ona postane vjerodostojna. SEC nikad nije objavio formalne kriterije koji moraju biti ispunjeni da bi neka agencija dobila NRSRO status prepoznatljivosti, a nisu ni javno obznanjeni razlozi zašto su neke agencije odbijene. Gdje nas je taj zatvoreni krug doveo?
Danas u svijetu posluje nešto više od 150 kreditnih rejting agencija, s tim da pravu moć imaju samo 3. To su Moody's, Standard&Poor's i Fitch. One kontroliraju preko 94% svjetskog tržišta. Ostale manje kreditne rejting agencije su uglavnom specijalizirane za pojedina područja ili određene tvrtke, dok ove 3 procjenjuju kreditni rejting za sve od „igle do lokomotive“. Sve tri najpoznatije kreditne rejting agencije sa svojim su poslovanjem počele još početkom dvadesetog stoljeća, a na početku S&P-a djelokrug poslovanja bio im je vezan uz željeznički biznis gdje su proučavali koliko je neka tvrtka ozbiljna u tom poslu. Kasnije su agencije narasle do toga da procjenjuju i same države. No, kako takav oligopol zapravo zarađuje?
Osim očitog sukoba interesa tu se javlja još nekoliko problema. Prvi je taj da će vas rejting agencija, ako je dovoljno velika, procijeniti i bez da ste vi platili naknadu za to. U pravilu, tada je vaša ocjena niža nego ako ste platili. Zašto? Rejting agencije kažu da je to zato jer se one tada koriste samo javno dostupnim podacima iz kojih se ne mogu dovoljno kvalitetno procijeniti vaše mogućnosti. Dakle, ako želite izbjeći lošiju ocjenu – platite. Što se dešava u situaciji da se ne plati najbolje prikazuje primjer njemačke tvrtke Hannover Re. Moody's je dao procjenu njihove kreditne agencije bez da je tvrtka platila uz napomenu da se „vesele danu kada će Hannover Re biti spreman platiti“. Svaki put kad je tvrtka odbila platiti, Moody's im je snizio cijenu rejting ocjenu, sve dok njihove ocjena nije dosegla status „smeće“ nakon čega je tvrtka izgubila 175 milijuna dolara zbog pada vrijednosti dionica. Naš ministar financija Slavko Linić takav podatak, ako ga i zna, neće iznijeti javno, nego će nas uvjeravati da moramo činiti sve kako bi zadržali kreditni rejting. Znamo li uopće koliko proračunskog novca odlazi na to da nas procijeni S&P's ili Moody's?
Drugi problem vezan uz sukob interesa je činjenica da su direktori kreditnih rejting agencija ljudi koji su bili zaposleni u velikim tvrtkama. U Moody's je tako šef Henry A. McKinnell, Jr, bivši dugogodišnji direktor u farmaceutskom gigantu Pfizeru, a najbliži suradnici mu uključuju bivše zaposlenike banaka poput Linde Huber koja je radila u US Trust banci ili zamjenik predsjednika, Sallia Schwartza iz banke Citigroup. Iz Citigroupa dolazi i predsjednik Standard and Poor's kompanije, Douglas L. Peterson, dok mu jedan od najbližih suradnika dolazi iz HBSC banke, Donald R. Howard. Ima tu još bivših radnika iz ranih kompanija, pa čak i iz New York Timesa. Svi su oni na burzi i sve njih procjenjuju kreditne rejting agencije. Ostaju li oni lojalni svojim bivšim poslodavcima?
Osim direktora, zanimljivo je pogledati i tko su vlasnici dionica samih kreditnih agencija. Jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, Warren Buffet ima dionice Moody'sa, a potonja slika, po istraživanju koje je napravio Bloomberg, će nam otkriti koliko zajedničkih dioničara imaju S&P i Moody's:
Slobodno tržište i međusobna konkurencija? Teško. Sukob interesa? S obzirom da ove investitorske kompanije imaju još i tvrtke kćeri te dioničke udjele u drugim tvrtkama i bankama čiju kreditni rejting ocjenjuju, teško da je izbježan. Upozorava li na ovakve sitnice ministar rada Mirando Mrsić sindikate na sastancima dok im kreše plaće i ostala prava s opravdanjem da to mora učinit kako nam ne bi srozali kreditni rejting?
No, naravno ni tu nije kraj problematici. Kada je riječ o procjenama kreditnih rejtinga, postoji sasvim realna opasnost od „samoispunjujućeg proročanstva“. Naime, ako agencija procijeni da je vaš rejting pao, to će odmah značiti da se ubuduće zadužujete po lošijim, tj. višim kamatama i da ste nesigurniji za investicije. Ta dva faktora, dovest će do toga da lošije stojite na tržištu, što će, vidi vraga, opravdati ocjenu kreditne agencije koja je rekla da vam u budućnosti procjenjuje upravo taj isti pad i povećanu nesigurnost. Kakva je odgovornost agencije pritom? Nikakva. Naime, one daje samo svoje mišljenje. A po američkom Ustav svatko ima pravo na mišljenje, te zbog njega ne može biti kažnjeno gonjen. To mišljenje naravno nije obvezujuće za investitore ili banke koje izdaju kredite, ali one se njime itekako služe. I tako cijeli svijet zbraja gubitke ili dobitke zbog njihovog mišljenja.
Što onda agencije imaju na svojoj strani? Imaju kredibilitet. Sve dok ljudi smatraju da agencije točno procjenjuju stanje, one će poslovati na način kao i dosada. No, što znamo o njihovom kredibilitetu? Znamo da su najviše ocjene dali Enronu svega 5 dana prije bankrota te tvrtke još 2001. godine. Što im se zbog toga dogodilo? Ništa. Što se ostatku svijeta dogodilo, ako ne tada onda kasnije? Dogodilo se to da su jednako tako najviše ili visoke ocjene davali i bankama poput Lehman Brothersa, Merill Lyncha, AIG-a i drugih u krizi 2008., da nisi predvidjeli ni krizu u Grčkoj, da su za Španjolsku do krize govorili da su ekonomija na koju se drugi trebaju ugledati, itd. Nerijetko bi u takvim slučajevima srozavali rejting ocjenu od najviše ili vrlo visoke do statusa „smeća“ u svega par dana. Ponekad i nakon intervjua, kao što je to bio slučaj kad je Warren Buffet govorio u televizijskom intervjuu negativno o Freddie Macu. Idući dan im je Moody's spustio najviši rejting na jedan iznad „smeća“. Zašto naš premijer Zoran Milanović ne objasni takve stvari javnosti koja ga je izabrala dok priča o tome što će i kako poduzeti da bi naš rejting održali stabilnim?
Osim toga, tu su i neki strukturalni problemi. Neki ekonomski analitičari smatraju da postoje manjkavosti u modelima rejtinga i samoj metodologiji izračuna jer su elementi koje su uzeli u obzir samo dio cjelokupne situacije. Drugi smatraju da ne postoji dovoljna jasnoća ocjena. Zašto onda još uvijek ljudi vjeruju trenutačnim kreditnim rejting agencijama? Najvjerojatnije zato jer nemaju alternative. Europska unija najavila je osnivanje vlastite rejting agencije, ali ne očekuje se da bi ona mogla u punom opsegu početi s radom prije 2014. godine. Za razliku od agencija sa sjedištem u SAD-u, ova agencija bi trebala biti neprofitna organizacija. Njen rad ne bi plaćali oni koje ona ocjenjuje, nego oni koje zanima procjena neke tvrtke ili države, dakle ulagači. Hoće li to doprinijeti boljoj kontroli i pravilnijem i moralnijem poslovanju, ostaje za vidjeti.
Postano: 01 svi 2013 08:18 
