Istraživanje koje je provelo Zogby Research Services u nekoliko arapskih država, Turskoj i Iranu pokazuje dvije glavne stvari - prvo, da narodi Bliskog istoka smatraju da je teroristička skupina Daeš (ISIL) najveća sigurnosna prijetnja u regiji, te da ljudi ne vjeruju pretjerano Sjedinjenim Američkim Državama. Istraživanje je provedeno u rujnu ove godine i uključilo je nekoliko tisuća ljudi širom ove regije. Ispitivanje javnosti vodilo je velikim razlikama u mišljenju oko pitanja kao što su Muslimansko bratstvo i iranski nuklearni program, ali je bilo malo pitanja koja su dovela do konsenzusa. Očito se Arapi, Turci i Iranci mogu složiti da nemaju vjere u SAD i da se treba boriti protiv nasilnog ekstremizma u regiji.

Zogby je našao da se uloga SAD-a i Irana u borbi protiv ekstremističkog nasilja doživljava većinom negativno. U Jordanu 31 posto ispitanika smatra da je uloga SAD-a pozitivna, dok u ostalih sedam zemalja, gdje je ispitivanje provedeno, manje od četvrtine smatra američku ulogu dobrom. Kad se o učinkovitosti američkog djelovanja pitalo iračke sunite, šijite i Kurde, svi zajedno su izrazili premoćno negodovanje američkih napora u borbi protiv Daeša. Više od polovice ispitanih je izrazilo protuamerički gnjev kao čimbenik rasta džihadističkih skupina. Težina te tvrdnje je ipak pomalo otupila, što je pokazatelj da je američka vojna prisutnost u regiji smanjena za vrijeme vlade Baracka Obame. U prošlim ispitivanjima, 90 posto ispitanika je tvrdilo da su američke politike krive za ekstremizam.

Tako su se SAD našle u nezgodnoj situaciji. Cijena većeg prisustva u regiji, kao napora protiv Daeša, može dodatno povećati antiamerički stav kod istih onih ljudi koji zahtijevaju uništenje džihadističkih organizacija. U regiji gdje je odgovornost vlada rijetka, a centralizirana vlast često slaba, mnogi etnički plemenski i vjerski identiteti postaju barjaci iza kojih se okupljaju članovi tih partikularnih zajednica.

Posljedično, svako pokušaj SAD-a da podupre ili osnaži jednu od tih zajednica u borbi protiv Daeša može imati loš učinak u cijeloj regiji. Ipak, postoje neka iznenađenja. Veliko uvjerenje vlada da irački Kurdi podržavaju odvajanje od Bagdada. Međutim, istraživanje je pokazalo da samo 20 posto Kurda podržava separaciju, a sve etničke i denominacijske zajednice većinom se slažu da je rješenje iračkog problema vlada koja je više reprezentativna i inkluzivna. Unatoč tome, među Iračanima postoji velika podjela. Najmanje osam od deset sunitskih Arapa smatraju da je Iran kriv za propast vlasti u Bagdadu. Manje od tri od deset sunita smatra da je Daeš glavni čimbenik sukoba u zemlji, dok tri četvrtine šijitskih Arapa misli drugačije.

Potpora Washingtona kurdskim snagama u Siriji frustrira NATO-ovu članicu Tursku i mnoge sunitske Arape u zemlji. Napori Amerikanaca da naoružaju i osposobe sunitske Arape koji se bore protiv sirijskog predsjednika Bašara al-Asada dijametralno je suprotno interesu šijitskog Irana, koji se bori protiv Daeša u Iraku. Nepovjerenje prema iranskoj Revolucionarnoj gardi je veliko u cijeloj regiji, te je njihovo kontriranje sunitskim arapskim teritorijama u Iraku često spojeno s potporom šijitskim milicijama. A popis takvih partikularnih odnosa je podugačak. Velika većina u Egiptu, Jordanu, Saudijskoj Arabiji, Ujedinjenim arapskim emiratima i Turskoj smatra da su Revolucionarna garda i Hezbolah u Libanonu važne prijetnje u Siriji, dok 20 posto njih čak smatra da je Teheran kriv za rat u Siriji.

Većina ispitanika u svakoj zemlji, s izuzetkom Irana, ukazuje na Bašara al-Asada kao glavnog krivca za trajni sukob u Siiji. Ekstremisti kao što su al-Kaida i Daeš također se drže odgovornima za sukob. Učešće skupina koje podupire Iran i Rusija većina smatra problemom. Jedino se u Libanonu ta podrška ne vidi kao poteškoća u rješavanju sukoba. Libanon i Iran se izdvajaju od drugih država po pitanju najboljeg rješenja u Siriji. Velika većina u drugim zemljama podupiru pregovore koji vode do vlade nacionalnog jedinstva u kojemu neće sjediti Bašar al-Asad. S druge strane, polovica Libanonaca i Iranaca smatra da bi najbolje rješenje bilo da se osnuje labava federacija, sa snažnim regijama, ili da se krene prema podijeli Sirije.

Zanimljivo je da se većina od 7400 ispitanika složilo da se stvori zajednička arapska snaga koja bi razriješila sukob u Siriji i Iraku, te možda čak i služila kao mirotvorna sila u palestinskoj državi. Oni se također slažu da je uzrok islamističkom ekstremizmu postojanje koruptivnih, represivnih i nepredstavničkih vlada, kao i vjerskih ličnosti i skupina koji promiču ekstremističke ideje i/ili netočne religijske interpretacije. U tom pogledu, američka uloga se pomalo i popravila. Još je uvijek američko prisustvo problem, ali nije glavni uzrok ekstremizma. Dakle, tu se ujedno može prepoznati da američka vojska nije dobar način provođenja američkih interesa i politike na Bliskom istoku.

Umjesto američke vojske čini se da je potpora za arapsku vojnu snagu poželjnija u regiji. Građani Ujedinjenih arapskih emirata najviše podržavaju tu ideju, te 98 posto njih smatra da bi Emirati morali pridonijeti financijskom potporom, dok trećina smatra da bi emiratski vojnici trebali sudjelovati u tim snagama. Oko 75 posto Saudijaca bi dalo financijsku potporu, te 40 posto vojnika takvoj oružanoj snazi, a slični pokazatelji su zabilježeni u Egiptu. Ovi pokazatelji mogu ukazati na iduće korake, posebice nakon što je Obama naglasio potrebu za dodjelom snaga sunitskih Arapa u borbi protiv Daeša u Siriji i Iraku.

Ali, kakva bi to arapska koalicija bila? Saudijci se već bore u koaliciji u prljavom ratu u Jemenu. Emirati su poslali 1500 vojnika da se bore protiv hutijevskih pobunjenika. Saudijska Arabija, prema američkim vojnoobavještajnim podacima, ima tek 86 pripadnika specijalnih snaga u Jemenu. Mnogi pokazatelji govore da je bitka u Jemenu samo priprema i pokušaj da se vidi kako se mogu voditi druge panarapske intervencije. To bi u tom slučaju bila koalicija sunitskih snaga, a navodno bi i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan dao svoje vojnike da se stvori sunitska snaga koja bi nadzirala sjevernu granicu Sirije.

Arapi se time nadaju da bi nadišli potrebu za američkim snagama u potrazi za sigurnošću. Velike količine oružja Saudijska je Arabija kupovala od SAD-a, te dobivala vrhunsko obučavanje pripadnika oružanih snaga. Neodlučnost sunitskih Arapa da interveniraju u Siriji stoga je više znak nevoljkosti i riskiranja vlastite kože, nego nesporazumi s Washingtonom glede prioriteta akcije. Arapi smatraju da je prioritet da se makne Asad. Amerikanci smatraju da se prvo mora riješiti Daeš.

U svim zemljama gdje je provedeno istraživanje situacija u Palestini je od posebnog značaja. Izraelska trajna nevoljkost da krene prema miru je umanjila ponešto arapsku potporu za Arapsku mirovnu inicijativu, ali dvije trećine ispitanika i dalje podupire taj plan. Ali samo u Emiratima i Libanonu građani podupiru arapske vlade da i dalje grade povjerenje i pokušaju diplomatskim putevima nagovoriti Izrael da stvori mir. U većini arapskih zemalja značajna većina podržava svoje vlade u podršci palestinskom pomirenju i jedinstvu, te se zalažu za veću financijsku potporu Palestincima.

Irancima je prioritet poboljšanje gospodarstva i stvaranje radnih mjesta (81 posto), te promicanje demokracije i zaštita osobnih i građanskih prava (75 posto). Šezdeset posto smatra da bi se trebali poboljšati odnosi s arapskim zemljama, a podjednak broj Iranaca podržava i poboljšanje odnosa sa SAD-om i zapadom u cjelini. Devetnaest posto Iranaca smatra da bi njihova zemlja morala biti predvodnik u regiji, što je zanimljiv podatak s obzirom na arapske strahove za takvom iranskom dominacijom. Više od 40 posto Iranaca je izjavilo da Iran ne treba biti uključen vojno u regiji, već da bi se trebao orijentirati prema razvoju mirnih odnosa temeljenih na jednakosti s drugim državama u susjedstvu.

Značajna većina ispitanika u Emiratima, Egiptu i Saudijskoj Arabiji ne podržava nuklearni dogovor s Iranom. Mala većina u Jordanu također se opire dogovoru, dok većina Libanonaca i Turaka podržava taj dogovor. Oni koji su protivni smatraju da će taj dogovor biti dobar samo za Iran, ali ne i za arapske zemlje, dok su Libanonci i Turci podvojeni u tom pitanju. Nigdje, osim u Turskoj, građani ne vjeruju većinom da će dogovor uspješno ograničiti iranski program za razvoj nuklearnog naoružanja. Zbog toga se boje iranskog nuklearnog programa i uključenja Irana u regionalna pitanja.

Zanimljiv je, međutim, trajan otpor Amerikancima, i to ne samo u regiji Bliskog istoka. Antiamerikanizam je jedan od najsnažnijih vidova mišljenja danas u svijetu. To je lingua franca intelektualne klase u Europi i na drugim kontinentima, uključujući samu Sjevernu Ameriku.

Prema francuskom analitičaru Jean-Francois Revelu, ako se makne antiamerikanizam, ništa neće ostati od suvremene francuske političke misli, bilo na ljevici, bilo na desnici. Revel bi isto to mogao reći i za njemačku političku misao, kao i gotovo svake druge zapadnoeuropske zemlje. Paradoksalno, antiamerikanizam započinje sredinom 18. stoljeća, ali ne s kritikom Europljana, već samih očeva osnivača SAD-a.

Alexander Hamilton izjavio je tijekom političke rasprave u Federalističkim spisima da ljudi poput istaknutih filozofa tvrde kako sve životinje, među njima i ljudska bića, degeneriraju u Americi, te čak i psi prestaju lajati u američkoj atmosferi. Time je htio reći da je Amerika kontinent opadanja i umiranja, misao poznata kao degeneracijska teza. Njemu su tada pokušali odgovoriti i Benjamin Franklin i Thomas Jefferson.

Prema ovoj pomalo bizarnoj tezi, čim su se Europljani iskrcali iz svojih brodova susreli su proces opadanja, fizičkog i mentalnog. Stoga, Amerika nikad neće biti sposobna proizvesti politički sustav ili vlastitu kulturu. Ova teza najzad nije uspjela opstati nasuprot Franklinovih i Jeffersonovih empirijskih kritika koje su pokazale da ništa što opada i degenerira nije po svojoj karakteristici tipično američko. Priroda je podjednaka s obje strane Atlantskog oceana. No, ono što njihovi odgovori nikako nisu mogli odbiti jest kvaliteta života i politički sustav SAD-a. Upravo ova tvrdnja leži u srži druge razine antiameričke misli. Nju su razvili romantičarski mislioci u ranom devetnaestom stoljeću. Oni su degeneracijsku tezu zamijenili novim teorijskim utemeljenjem, tvrdeći da degeneracija nije posljedica fizičkog okruženja, već intelektualnog. Same ideje na kojima je sazdana Amerika su degeneracijske.

Treba pritom uvidjeti da je antiamerikanizam, iako djelomice temeljen na predrasudama i neznanjem, većinom tvorba 'visoke' misli i filozofije. Neki od najvećih europskih misli posljednja dva stoljeća su silno doprinijeli antiamerikanizmu. Interes ovih mislilaca nije bio usmjeren isključivo prema samoj zemlji i njezinom narodu, već je bio usustavljen u općim idejama moderne, čiji je simbol bila Amerika. Oni su i stvorili pojmove amerikanizacije i amerikanizma. Ujedno, malo tko je od njih posjetio Ameriku ili razvio interes za aktualne društvena i politička problema u toj državi. Kasniji razvoj SAD-a je podigao amerikanizaciju na stupanj istovjetnosti s općim načelom globalizacije, i teško je danas razgraničiti ova dva pojma.

Iako je antiamerikanizam proizvod europske misli, bilo bi pogrešno tumačiti da je on ostao u Europi. Naprotiv, tijekom proteklog stoljeća, antiamerikanizam se proširio diljem svijeta te pomogao, primjerice, u oblikovanju javnog mnijenja u Japanu prije Drugog svjetskog rata, gdje je elita studirala njemačku filozofiju. Antiamerikanizam se proširio u Latinsku Ameriku, Afriku, a krajem 20. stoljeća je dobio velik utjecaj u arapskom svijetu. Ono što se tumači kao sukob civilizacija se često pokazalo kao lice intelektualne borbe između amerikanizma i antiamerikanizma. Stoga je ponekad teško razlučiti štetu koju nanosi antiamerikanizam, a da se istovremeno slijepo štiti SAD od svrsishodne kritike.

Romantičarsko razumijevanje Amerike duguje ponešto Francuskoj revoluciji, koja je proširila kritiku konzervativnih filozofa kao što su Edmund Burke i Joseph de Maistre. Francuska se revolucija smatrala pokušajem prenamjene ustava i društava na temelju apstraktnih i univerzalnih načela prirode i znanosti. SAD, kao poticaj Francuskoj revoluciji, su često u srži te kritike. Glavna je tvrdnja ovih filozofa da ništa što je stvoreno ili promicano pod vodstvom univerzalnih načela, ili uz pomoć racionalne znanosti, nije dovoljno čvrsto da bi bilo održivo. Ne samo da je Deklaracija o nezavisnosti temeljena na krivim premisama, već je takav i američki ustav sa svojom idejom da ljudi mogu stvoriti novu vladu. Maistre je upozorio da je jedina novost američkog ustava njegov najkrhkiji dio, a to je da narod može vladati sam.

Početkom devetnaestog stoljeća Amerika je bila cilj mnogih romantičarskih mislilaca koji su polagali svoje nade u organskom rastu zasebnih zajednica. Takvim preživljavanjem SAD su nastojale koristiti razum da savladaju inherentnu ranjivost novog društva. Međutim, ubrzo su se pokazali izvori nestabilnosti. Ništa sagrađeno na tankom sloju prosvjetiteljstva nije moglo stvoriti zasebnu kulturu. Nije bilo zasebne puritanske zajednice u Americi koja bi stvorila narod europskog oblika (Volk). Američka kultura je sazdana isključivo na materijalizmu. Pojednostavljeno, Amerika ne zna ništa, ne posjeduje ništa osim novca, i nema ideja. Takva tipična projekcija Amerike utjelovljena je u trenutačnom američkom predsjedničkom kandidatu Donaldu Trumpu. Čak je i naglasak na američkoj slobodi promatrano kao iluzija iza koje se krije samo želja za konformizmom.

Treća razina antiamerikanizma je proizvod rasističke teorije, prvi puta sustavno obrađene sredinom devetnaestog stoljeća. Miješanje rasa se smatralo ili jednostavno biološki nemogućim ili u najmanju ruku ponižavajućim za 'višu rasu'. A kad se to počelo događati, posljedicom je smatrano stvaranje mediokriteta. Pojedinac koji je najviše doprinio cjelokupnoj teoriji rase bio je Arthur de Gobineau koji je na tisuću stranica svog opusa 'Nejednakost ljudskih rasa' govorio o sudbini arijstva, koje je smatrao najčišćom i najvišom rasom. Njegov opus je u potpunosti pesimističan jer je smatrao da su Arijevci pred izumiranjem u Europi. Zanimljivo je da tu ideju, o doslovce fizičkoj propasti europskih naroda, spominju i David Hume i Immanuel Kant, a mnogi pobornici takve ideje danas su na barikadama Tvrđave Europe koji brane europske narode od nadirućih migranata s istoka.

Amerika je postala najvažnijim istraživanjem za Gobineaua jer je isprva smatrao da je Amerika 'Velika bijela nada', nacija u koju će Arijci (u ovom slučaju samo Anglosaksonci i nordijski narodi) povećati svoj broj i stvoriti zasluženu dominaciju nad svijetom. U tom je smislu glavni razlog stvaranja Amerike, njezine demokracije i njezinog ustava za Gobineaua bilo dopušteno kako bi se razvila anglosaksonska rasna hegemonija.

Gobineau je ubrzo shvatio iluziju svoje nade. Univerzalistička ideja prirodne jednakosti je u Americi promicana više od ideje rase, unatoč tome što je rasna diskriminacija vladala u SAD-u sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća. Uz to, Europa je u Ameriku slala najniže slojeve stanovništva i 'niže' pripadnike bijele rase, one sa Sredozemlja i Slavene. Amerika je stvarala novi kov ljudi, koji nisu temeljeni na krvi, već na duhu, i time je eliminirala rasu. Gobineau je taj proces smatrao mediokritetom fizičke snage, mediokritetom ljepote i mediokritetom intelektualnih sposobnosti, misli koje i danas rezoniraju među Europljanima koji se posprdno odnose prema 'američkoj gluposti' i 'američkim neznalicama'. Kao odgovor na to nastala je ideja o američkoj posebnosti u kojoj svatko tko nije iz Amerike jest samim time inferioran.

Četvrta razina antiamerikanizma jest nastala nakon teške industrijalizacije zemlje, te je smatrana gigantskim čudovištem. Amerika je viđena kao izvor tehnika masovne proizvodnje i metoda, te mentaliteta koji podupire takav sustav. Nietzsche je smatrao da Amerika želi reducirati sve na razinu onoga što se može izračunati, što vodi bogatstvu i čime se može dominirati. Taj mentalitet, smatrao je ovaj njemački filozof, vodi rušenju stare Europe i širenju duhovne praznine na europski kontinent. Mentalitet tehnologizacije viđen je kao vodilja ekonomskog razuma, koja ulazi u industriju, razmjenu, poljoprivredu i sva područja praktičnog života.

Peta razina antiamerikanizma jest moćan utjecaj na suvremeni diskurz. On je temeljen na mentalitetu tehnologizacije i uništava europski diskurz koji se temelji na duhovnom propitivanju i dijalogu (Europa kao dom triju religija (sve denominacije kršćanstva, židovstvo i europski islam) i triju političkih pravaca (konzervativizam, liberalizam i socijalizam). Umjesto toga, duh današnjice se očituje u konzumerizmu koji je sam po sebi larpurlartistički, a što vodi drugom vidu bivstvovanja – biti danas, znači biti zamjenjiv i potrošljiv.

Antiamerikanizam je ponovno u porastu nakon rasprava o transatlantskoj trgovačkoj povelji, te je vidljiv jaz između dva kontinenta. Unatoč čvrstim transatlantskim savezima, mnogi europski političari danas koriste pet razina antiamerikanizma kao snažnu javnu kampanju za jačanje vlastitih nacionalnih država. Istinski dijalog između Amerike i Europe će postati moguć samo kad će Europljani započeti dug i težak proces oslobađanja od antiameričkog stava, što je otpočeto s Habermasom i idejom mogućnosti multiplih moderna. Također je važno da Amerikanci ne upotrijebe antiamerikanizam kao izgovor da zanemare sve kritike svoje zemlje i da nikako ne žele sličiti Europi. Bilo bi tragično da u borbi protiv antiamerikanizma Amerikanci prihvate antieuropejstvo.

Vedran Obućina za advance.hr

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.