Kad se ekran zatamnio, krenula odjavna špica, u dvorani se upalila svjetla, a gledatelji posegnuli za kaputima, pomislio sam kako su redatelj Vinko Brešan i Mate Matišić, autor scenarija i muzike, taj trenutak možda trebali prepustiti drugome. Njihovu bi priču krasno, ironično zaokružila pjesma iz jednog drugog filmskog djela, poznati stihovi iz omiljene, mnogo puta reprizirane televizijske serije:

A ako se i dogodi

Da nikoga zlo pogodi,

A moj bože,

Ča se može,

Moglo je i svršit gore.

Film "Svećenikova djeca" u koječemu, u likovima, scenografiji i humoru, zaista je nalik "Našem malom mistu", no ovo je "Naše malo misto" u drugačijem, okrutnijem i mračnijem vremenu, u bezobzirnoj poratnoj i posttranzicijskoj sadašnjici. Gdje su se Smoje i Marušić bezazleno, dobrohotno rugali slabostima stanovnika otočke zajednice, s rijetkim dramskim akcentima poput Servantesove smrti u požaru, Matišić i Brešan su nesmiljeni u razgolićavanju moralnog jada takozvanih malih ljudi i jedva da im išta svrši gore nego je moglo svršiti.

Pritom, važno je napomenuti, Smojin Luiđi, Bepina, Anđa Vlajna, načelnik i pop nisu ni za dlaku bolje osobe od Matišićevog trafikanta, apotekara, načelnika i popa. Dapače, s likovima iz "Svećenikove djece" moglo bi se snimiti jednako dobro "Naše malo misto" i obrnuto. Stvari su u "Svećenikovoj djeci" krenule ukrivo ne zato jer su junaci otpočetka bili pokvarenjaci i hulje. Njihove namjere doista nisu mogle biti plemenitije i čistije, nego, eto, situacija im se otela kontroli. Zlo je došlo kako zlo inače dođe, iz nepromišljenosti, slučaja, straha, gluposti i neznanja. Brešanove i Matišićeve nesretnike huljama su učinile okolnosti, a nije, dakako, odmogla ni činjenica da živimo u baš gadnom svijetu.

Veselila me je gužva na blagajni i dvorana ispunjena do zadnjeg mjesta jer je ovo važno, ozbiljno i hrabro djelo koje bi svi morali vidjeti. Film "Svećenikova djeca" savršeno pogađa trenutak u kojemu živimo i za očekivati je da će mnoge uzrujati.

Za koji dan o njemu će vjerojatno izaći gnjevan uvodnik u Glasu Koncila, a neki će ga župnik svakako osuditi s propovjedaonice. Zbog priče o malomišćanskom pastiru što se, zabrinut za izumiranje otoka, uroti s trafikantom i ljekarnikom u uništavanju prezervativa, oglasit će se možda i biskupska konferencija i na siječanjskoj studeni će se spontano okupljati članovi molitvenih zajednica s transparentima ispred multipleksa. Brešana i Matišića osuđivat će zbog blaćenja klera i vrijeđanja vjerskih osjećaja građana, ali to ne bi smjelo obeshrabriti ni autore ni gledatelje ovog filma. Oni što će negodovati zbog "Svećenikove djece" katolički su radikali koji ne bi posumnjali u bezgrešnost Crkve ni da papa Benedikt Šesnaesti baci atomsku bombu.

Njima usprkos valja pogledati ovaj film, jer on govori o zlu koje se ustrajno želi pokopati šutnjom, jer se otvoreno suočava s netrpeljivostima prema drugima i drugačijima, s nasiljem i fašizmom koje pritajeno čuči u našim susjedstvima.

Ako ste se na posljednjem popisu stanovništva izjasnili kao katolik, tim prije morate otići u kino. Upitajte se kolika je snaga vaše vjere i veličina vašeg milosrđa dok budete gledali kako se junak filma panično želi riješiti djeteta nakon što je saznao da ga je rodila psihijatrijska bolesnica. Ne slomi li vam srce taj prizor, crkva definitivno nije mjesto za vas, kao što, uostalom, to nije mjesto za mnoge, pa i neke s grimiznim pojasevima preko crnih haljina.

"Svećenikovu djecu", naposljetku, ne bi trebali propustiti ni zbog toga jer je scenarij napisao jedan autentični i nepokolebljivi katolik poput Mate Matišića. On je jedan od onih koji tako iskreno vjeruju da upravo ne mogu pojmiti da netko drugi misli kako Boga nema. Pamtim tako jedno ljetno popodne otprije nekoliko godina, kada smo se, mislim, i upoznali. Njegovo zaprepaštenje mojim priznanjem da sam ateist nije bilo manje od moje zapanjenosti činjenicom da jedan inteligentan i obrazovan čovjek ozbiljno drži kako postoji savršeno, nevidljivo, bestjelesno i besmrtno biće koje vlada svemirom.

Totalno smo se promašili Mate i ja, ali zapravo samo prividno. Naši moralni stavovi, osjećaji za dobro i ispravno, su sukladni unatoč tome što dolaze iz različitog poimanja svijeta. "Svećenikova djeca" djelo su katoličkog insajdera, autor te priče je religiozna osoba zabrinuta za sudbinu svoje religije i u tome je vjerojatno bila bespoštednija nego bi se ijedan bezbožnik usudio.

Matišićevo priznanje grešaka i slabosti svećenstva, njegove vjerničke sumnje i strahovi da Crkva nije dorasla izazovima sadašnjeg trenutka, već upravo suprotno, nerijetko potiče ono najgore u ljudima, dodatna je vrijednost ovog filma. "Svećenikovu djecu" uistinu je mogao napisati samo predani katolik i to je istinski katolički film, ali ne na onaj sladunjav i kičast način kako se vjera obično prikazuje.

Brešanovo i Matišićevo djelo stoji uz bok sličnih Pasolinijevih i Bunelovih, na prvi pogled heretičkih, ali u naravi iskrenih i ponesenih djela kršćanske umjetnosti.

Ante Tomić

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

n'bava'kua... kad mi Ante Tomić piše filmsku kritiku...
Jel tko gledao? Valja li film ili ne?

_________________

Devils Marble EVO, Nautilus Oddy klon, Hercules...
ipv Mini, Kaya lite v2+ klon

Evo nakon godinu dana odgovor je NE

Film ima fenomenalnu ideju koja je tako amaterski upropastena da sve koji su radili na njemu treba poslati na Goli Otok.
S izuzetkom Jadranke Djokic koja je prevelika glumica za nas prostor pa u diletantskim djelcima u kojima glumi previse strsi. Njoj treba The Film da bi pokazala sto zna i moze. Ovako je samo jos jedan minus filmu.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

pogledao u kinu čim je izašlo, čist slučajno, za drugi film nije bilo mjesta, i onda sam ga opet gledao kod prijatelja za mjesec dana...meni osobno film je fenomenalan, mislim da nisu ni išli s time da prikažu probleme niti neku ozbiljnu temu, već da se publika dobro nasmije (uglavnom...da ne spoilam film kome), meni je film pravo osvježenje unatrag neznam koliko godina po pitanju domaćeg filma...stvarno neznam koji sam naš film pogledao unatrag 10 godina, ako i jesam ne sijećam se...od glumačke postave (koja mi je ovdje manje bitna) do glume do tematike i glazbene podloge, sve tako ukomponirano meni je super!

paralelno je izašao i Sonja i bik koji je meni također dobar film, i preporuka za pogledati

Kinta vjerojatno nam se mišljenja daleko razlikuju, a na kraju se sve svodi na ukus

_________________

Pitanje je staro preko godinu dana. Pogledao sam film odavno. Loše, brate... loš humor, loša gluma, režisera nigdje, scenario užas. Nije to stvar ukusa...

Sent from my U8650-1 using Tapatalk 2

_________________

Devils Marble EVO, Nautilus Oddy klon, Hercules...
ipv Mini, Kaya lite v2+ klon

Čudo iz Brešanove drage: hrvatski film diljem svijeta zarađuje ozbiljan novac

Najgledaniji hrvatski film 21. stoljeća, “Svećenikova djeca“ Vinka Brešana, bilježi jako dobru gledanost i u svjetskoj kinomreži. Uspjeh je to veći jer od osamostaljenja Hrvatske ni jedan hrvatski film nije ulazio u širu kinodistribuciju i strane multiplekse. Eventualno bi neki filmovi igrali u jednom kinu u tjedan dana u nekom gradu, ali to je sve bila art distribucija. Mogućnost je, tvrdi Brešan, otvorila “Parada“ nakon što je ušla u distribuciju nekoliko zemalja i pokazala distributerima da se može zaraditi na filmovima malih kinematografija.

Brešanova komedija, koju je u hrvatskim kinima vidjelo više od 158 tisuća gledatelja, u prva četiri tjedna distribucije u njemačkim i austrijskim kinima zaradila je 390.000 dolara. U Brazilu, nakon deset tjedana distribucije, film je uprihodio 170.000 dolara i pogledalo ga je iznad 30.000 kinoposjetitelja. A u Italiji je u premijernom vikendu privukao više od 6000 gledatelja.

- Manje je tu pitanje zarade, koliko stvar da ljudi idu u kino i gledaju “Svećenikovu djecu“. Meni je puno važnija jedna druga činjenica. Naime, ovo mi je peti film i zapravo sam tek s njim prvi put ostvario iskustvo neke šire kinodistribucije u zemljama izvan prostora bivše Jugoslavije. Evidentno da je to uspjeh, čim ovih 25 godina ne uspijevamo u tome. U svim tim zemljama puno je šira kinomreža, pa je sjajno da su “Svećenikova djeca“ uspjela ući u top 20 najgledanijih u Njemačkoj, Austriji, Italiji i Brazilu.

U Grčkoj je film čak ušao u top 10. Ljudi idu gledati redovni kinorepertoar i film ne može film biti vidljiviji na nivou kritike i publike nego ako igra u kinu mjesec-dva dana, jednako kao i u Hrvatskoj. Kad neki novi film dođe u naša kina, kritičari novina, TV-a i portala pišu i govore o njemu. Isto je u Njemačkoj i Austriji, ali kako su to bitno veće zemlje, dobijete ogromnu količinu pažnje koju vani nikad nisam prije imao – izjavljuje nam Brešan.

Koliko novca od finih svotica iz inozemstva ide u Hrvatsku, konkretno producentu “Svećenikove djece“, pitamo Ivana Maloču iz kompanije “Interfilm”?

- Šezdeset posto od zarade uzima kinoprikazivač, a ostalo ostaje lokalnom distributeru na pojedinom području koji može uzeti oko pola ostatka, znači 20 posto. Uz to, distributer sam odlučuje koliko će uložiti u reklamu i nitko mu ne može to nametati, pa ako ode u minus to je njegova stvar. Dakle, sam raspoređuje svoju zaradu i troškove promocije. Nakon što distributer plati troškove oglašavanja, s preostalih 20 posto mora namiriti “sales agenta“ (agent za prodaju) i tek onda producenta s onim što mu ostane. Koliko je to, znat ćemo nakon okončanja distribucije kad se nakon godinu dana obračunaju svi troškovi i podnese izvješće. Može biti jedan posto, dva, kamo sreće da je deset – rekao nam je Maloča.

Kako su u pitanju stotine tisuća dolara, kakva je šansa, a sada se vraćamo Brešanu, da film ostvari strane box-office rezultate “Bitke na Neretvi“?

- To su apsolutno bila druga vremena. Danas su vlasnici većine kina u svijetu Amerikanci i prostor za neamerički film je vrlo malen. U doba “Neretve“ je bila potpuno drukčija situacija i tada je europski film konkurirao američkom u kinima. Ako europski film danas uđe u kina izvan matične zemlje, eto odmah proslave. To je problem EU-a: Francuzi ne gledaju španjolske filmove, Španjolci ne gledaju njemačke itd., ali svi gledaju američke – govori Brešan.

No, ako “Svećenikova djeca“ ne mogu dosegnuti brojke “Neretve“, svejedno postižu uspjeh vrijedan pažnje s kojim je zadovoljan i prvi čovjek Hrvatskog audiovizualnog centra Hrvoje Hribar.

- Izvrstan film s univerzalnom temom, k tome zabavn. Recept je vrlo jednostavan. U razdoblju s kraja 2013. prodaja je imala lijepe početne rezultate, a onda se dogovorio drugi korak - glavna konkurencija festivala Karlovy Vary nakon čega je film krenuo u Istočnu Europu i onda je sve eksplodiralo s nominacijom za nagradu Europske filmske akademije. Zanimljivo je da film nije osvojio nagradu na festivalu i nije dobio europskog Oscara. Ali, spektakularna projekcija u Karlovym Varyma po reakciji publike i sama nominacija značili su jako puno za zalet filma koji je pokazao naš ulazak u novu eru jednog drukčjeg poslovanja i postupanja u filmskom biznisu u kojem smo narasli. Ovo je znak da idemo naprijed – s pravom je optimističan Hribar.

Nevidljivi hitovi
Brešanovi prijašnji filmovi bili su nacionalni blockbusteri, no nisu uspjeli i u stranoj distribuciji.
- Očito nisu bili dovoljno vidljivi da bi ušli u široku distribuciju. Da dođete u tu poziciju potreban vam je ne samo film, kao kombinacija umjetnosti i komunikativnosti, nego i neka vidljivost. “Svjedoci“ su se našli u konkurenciji Berlina, dakle, bili su ekstremno vidljivi, ali to nije bilo dosta na nivou kinodistribucije. Film je izišao na DVD-u u Americi, Rusiji i još nekim zemljama, ali do kina nije došao izvan Hrvatske, što govori da festival nije dosta – ističe Brešan koji u nevidljivosti pronalazi razlog zašto ni jedan naš film ove godine nije ušao u selekciju za europskog Oscara.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.