Bivši vrhovni zapovjednik NATO-a, američki general Wesley Clark, u svojoj knjizi “Vođenje modernog rata” obrazlaže zašto je Washington podržao kosovske Albance u ratu protiv Srba 1999. godine.

Na isti način kao što je podržavao Bin Ladena u borbi protiv Sovjetskog Saveza u Afganistanu, tako je američki State Department podržavao i kosovske Albance, jer su bili, stoji u knjizi američkoga generala, “neophodni saveznici da bi se Rusija udaljila iz svoje tradicionalne zone utjecaja”. Za one kojima možda još nije jasno zašto Amerika podržava tzv. prozapadnu vlast u Kijevu, eto još jednog objašnjenja.

Međutim, nije baš najjasnije zašto se hrvatski političari ne uzbuđuju previše dok nam Amerikanci dirigiraju, pa nam državu guraju među glavne opskrbljivače oružja u svjetskim sukobima gdje što dalje treba odbaciti bilo Ruse, bilo islamističke militante ili, pak, neke treće po izboru Pentagona. Prvo Gruzija, Libija, Sirija, pa sad nesretna Ukrajina i još nesretniji Irak.

Potapanja turizma?

Isporuka kontingenta pješačkog i protuoklopnog naoružanja iz Zagreba upravo se ovih dana odvija od Zagreba preko Turske via sjeverni dio Iraka, pa na rame pešmerga, kurdskih boraca protiv džihadista Islamske države (ISIL). Hrvatski kontingent naoružanja sastavljen od kalašnjikova i lakih, prijenosnih protuoklopnih sredstava odlazi na sjever Iraka gdje je iračka vojska zajedno s kurdskim jedinicama upravo pokrenula ofenzivu za oslobođenje Tikrita, rodnoga grada Saddama Husseina. Veći dio naoružanja ide u kurdske jedinice koje vodi general Mansour Barzani, inače sin predsjednika Kurdske autonomne regije u Iraku Masouda Barzanija. Dok neki hrvatski “dobri poznavatelji” arapskog svijeta zazivaju kopnenu intervenciju Zapada kao jedini spas, ni ispred nosa ne vide da su Kurdi u novom iračkom ratu postali pješaštvo Zapada.

Postoji široko suglasje da je zajednička američko-britanska “vestern” intervencija i obaranje Saddama Husseina otvorila vrata bujanju islamskog ekstremizma čije najradikalnije posljedice sada gledamo. Istina, Hrvatska je sa sitnim ulozima zaigrala na ruletu svjetskog militarizma, ali ona ipak može puno izgubiti. Mogu li najviši hrvatski političari, koji benevolentno udovoljavaju zahtjevima State Departmenta, hrvatskim građanima jamčiti da neće biti meta odmazde radikalnih islamista? Što ako, primjerice, islamisti usred ljetne sezone, primjerice, postave bombu na trajektu od Splita do Visa i tako ne samo poubijaju nevine putnike, nego i na dugo godina potope turizam, tu jedinu egzistenciju hrvatske države. Isporukom naoružanja Kurdima, Hrvatska je izravno objavila rat ISIL-u, terorističkoj organizaciji za koju je američki ministar obrane Chuck Hagel rekao da je “veća prijetnja i od Al-Qa’ide i nadilaze sve što smo do sada vidjeli”. No, to sve nije ni važno. Važno je, kako reče premijer Zoran Milanović, da hrvatsko oružje ide tamo “gdje se vodi borba za demokraciju”.

Tijekom 2013. hrvatski su šefovi diplomacije bili uvjereni da je Kijev nezaustavljivo stavljen na tračnice prema Europskoj uniji. Međutim, već su tada, preciznije, krajem ljeta, a prema pisanju njemačkih novina poput “Süddeutsche Zeitunga” i “Bilda”, zapadna veleposlanstva u Kijevu slala izvješća o nemiru među rusofonim stanovništvom istočno od Dnjepra i na Krimu, te da bi taj dio Ukrajine mogao krenuti u suprotnom smjeru, odnosno ostati privržen bratskim vezama s Rusijom. Lani je jedan od najutjecajnijih savjetnika Vladimira Putina, Sergej Glazjev, preko ruske državne novinske agencije “RIA Novosti”, poručio kako bi Moskva “bila ovlaštena podržati težnje tih građana, a od Kijeva bi ovisilo bi li taj razlaz bio po češkoslovačkom ili jugoslavenskom receptu”. Ostavljeno je vrlo malo prostora za pogrešna tumačenja ovih riječi.

Dječje oduševljenje

Svi na Zapadu su znali da se u Ukrajini “kuha”, a samo su Hrvati u ukrajinski ekspres-lonac poslali svoje borbene avione na remont koji bi mogao potrajati koliko i ukrajinska državna kriza. Vrlo dugo.
Hoće li Hrvatska u slučaju Ukrajine zaigrati na krivu kartu ako prihvati novi prijedlog američkog vojno-političkog establišmenta da svoje transportne helikoptere Mi-8/171, ruske proizvodnje, daruje Kijevu za ratovanje protiv Rusa?

SAD je, naime, predložio Hrvatskoj da zamijeni sve svoje transportne helikoptere Mi-8/171 američkim “black hawkom”. Hrvatski bi helikopteri bili poslani ukrajinskoj vojsci. Ideja, ako je vjerovati nekim medijima, dolazi ravno od američkog potpredsjednika Joe Bidena. O helikopterskom transferu nedavno se konkretnije govorilo i u Zagrebu s izaslanstvom Zastupničkog doma američkoga Kongresa na čelu s Haroldom Rogersom, predsjedavajućim Kongresnog odbora za raspodjelu saveznih financijskih sredstava. Očekivano, pojedini generali, starog JNA pedigrea, u našem Glavnom stožeru bijahu kao mala djeca oduševljeni gledajući fotogenične, šminkerske crne helikoptere iz hollywoodskih “blockbustera”. No, nitko od stručnjaka da im šapne kako američki prijedlog, zapravo, teško može tehnički zaživjeti u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu. Pogotovo ne preko noći, kako to zamišljaju domaći vojni mudraci.

Pitala je prije neki dan “sedma sila” i vrhovnog vojnog zapovjednika Ivu Josipovića što misli o ponuđenom aranžmanu. “Osobno nisam siguran da će do njega doći. Ali, ne radi se ni o kakvom pritisku i čak nisam siguran da postoji sklonost druge strane za takav aranžman”, uzvratio je predsjednik. Bez obzira na Josipovićeve riječi, šteta je već tu. Najveći ruski mediji prozivaju Hrvate zbog namjere da Ukrajince naoružaju letjelicama za napade na Ruse.

Igranje na krivu kartu

Pokazalo se da Hrvatska ima dobar izvozni potencijal uskladištenog naoružanja za tajne američke operacije po Bliskom istoku. S ekonomskog stajališta nije problem isporučiti naoružanje i nešto zaraditi. Međutim, puno je veći problem ako se naoružanje proda strani koja rat – izgubi.

Lani je “New York Times” pisao kako je Hrvatska golemim jordanskim transportnim avionima “iljušin” sirijskim pobunjenicima dostavila tri tisuće tona oružja i tako se ponovno umiješala u jedno od svjetskih kriznih žarišta. Riječ je o iskušanoj formuli: “oružje hrvatsko – šutnja američka”. Prema UN-ovim podacima o međunarodnoj trgovini, Hrvatska je Siriji isporučila naoružanja u vrijednosti od 36,4 milijuna dolara. Istina, u taj smo rat zakasnili, a Amerikanci nam još priopćili da je taj rat unaprijed izgubljen.

U organizaciji CIA-e i uz financijsko sponzorstvo Saudijske Arabije, naoružali smo snage koje su se u Siriji borile protiv režima Bashara al-Assada. On ne samo da se dodatno učvrstio u Damasku i porazio pobunjenike, nego Assadu leđa sada čuva Rusija, uz asistenciju Kine. Pokazalo se da sukobi u Siriji imaju malo veze s težnjama Sirijaca da žive u demokraciji, a puno više sa željama SAD-a da izbaci Moskvu s Mediterana. U sirijskoj luci Tartus velika je ruska mornarička baza, a u Damasku ruski obavještajni centar za cijeli Bliski istok.

Šteta za Hrvatsku u sirijskoj ratnoj avanturi? Sirijska vlast poručila je Zagrebu da može zaboraviti na nepromišljeno napuštena naftna polja Ine vrijedna golemih 20 milijardi dolara. Najvrjedniju imovinu koja je Ina ikada imala preuzet će kineske i ruske kompanije. U sirijskoj epizodi “arapskog proljeća” Hrvatska je na puškama i minobacačima zaradila 36 milijuna dolara, a izgubila naftna polja od 20 milijardi dolara. Zbog “našeg najvažnijeg strateškog saveznika” (kako često Amerikancima zna tepati načelnik Glavnog stožera general Drago Lovrić), zaigrali smo na krivu kartu i izgubili više od 100 milijardi kuna. Lijepa procjena hrvatskih političara.

Nakon terorističkog rušenja tornjeva World Trade Centera u New Yorku u rujnu 2001., Hrvatska je američkim službama prepustila popis inozemnih vojnih pilota, uglavnom s Bliskog istoka, koji su u doba Jugoslavije prošli pilotsku obuku na Zemuniku. Nitko se u tadašnjoj hrvatskoj Vladi nije zamarao činjenicom da smo tim jednim potezom doveli u pitanje državnu sigurnost Sudana, Alžira, Zambije, Burme, Etiopije i Palestine, odajući Washingtonu informacije koje su po naravi stvari – strogo povjerljive. Mnogi koji su prošli obuku na Zemuniku danas su u svojim zemljama visoki vojni časnici, zapovjednici vojske, šefovi obavještajnih službi i visokorangirani političari. Šteta, jer to su zemlje gdje je hrvatska građevinska operativa zarađivala lijepe sume deviza.

Godine 2006. Hrvatska se, na nagovor SAD-a, uplela u jedan drugi oružani sukob, i to onaj na Kavkazu između Rusije i Gruzije. Kako su borbeni helikopteri Mi-24 HRZ-a bili proglašeni neperspektivnima, Hrvatska ih je pokušala prodati Gruziji, tom odanom američkom savezniku. Šest borbenih helikoptera te su godine u Zagrebu obišli gruzijski vojni časnici te ih pripremili za transport. Obrat je nastao nakon što je Rusija doznala za hrvatske nekorektne namjere, pa su u Zagrebu u posljednji trenutak odustali od prodaje helikoptera Gruziji.

Neovlašteni transferi

Ipak, dio hrvatskoga vojno-političkog vrha nije mirovao. Nova avantura uslijedila je već 2008. godine: Ministarstvo obrane, preko Državne agencije za prodaju oružja “Alan”, pokušalo je pronaći kupca za raketne topovnjače “Kralj Petar Krešimir IV.” i “Dmitar Zvonimir”, koji od porinuća nije bio do kraja oružano kompletiran. Najviše zanimanja za hrvatske topovnjače u to je vrijeme pokazala upravo Gruzija. Da se opet nije umiješala Moskva, hrvatski “kraljevi” mogli su zaploviti pod 500 godina starom gruzijskom zastavom s pet crvenih križeva.

Zašto na vlastitu štetu uporno trčimo za američkim ratnim bubnjevima tamo gdje Amerika, na tuđem terenu, ratuje protiv drugih? U NATO-u smo, bukvalno, pristali na ulogu američkog pomagača, a ionako ih ima previše.
Hrvatska se u više slučajeva pokazala i kao vjerni dobavljač tuđih vojnih tehnologija. Recimo, sredinom 90-ih izbio je diplomatski skandal (uspješno zataškan) kad je švedska vlada doznala da je Hrvatska bez znanja švedskoga SAAB-a, proizvođača protubrodskih raketa RBS-15, ustupila jednu raketu (iz arsenala HRM-a) SAD-u kako bi Amerikanci istražili sve složene sustave toga sofisticiranog projektila. Koju godinu prije, Hrvatska je SAD-u predala ruske podvodne mine od 500 kilograma i moderna ruska torpeda JRM-a. Predala je Hrvatska SAD-u i kriptozaštitne uređaje koje je koristila JNA, ali i ruska vojska.

Vrhunac neovlaštenog transfera tehnologije Pentagonu zbio se nakon što je MORH 1994. kupio veći dio mobilnog ruskog strateškog protuzračnog sustava S-300 PMU, koji istodobno može gađati 24 cilja. Sustav plaćen 200 milijuna dolara nikada nije kompletiran glavnim dijelovima: radarom za pretraživanje te ciljničkim radarom, bez kojih je sustav praktično neupotrebljiv. Uskladišten na lokaciji u blizini Pule, sustav su razgledavali Amerikanci i Izraelci, a od 2004. mu se gubi svaki trag. Nagađa se da je sustav u tajnosti ustupljen SAD-u radi kopiranja vitalnih dijelova i testiranja nove generacije svojih borbenih aviona.

Epohalni okršaj

Da je sustav izvan Hrvatske, ustvrdio je i Zvonko Zubak tijekom svjedočenja na sudskom ročištu u povodu njegove tužbe protiv Hrvatske, tražeći da mu se isplati 200 milijuna dolara za sustav. On je dodao da je tehnička dokumentacija o cijelom sustavu iz Hrvatske otišla još 1998. godine.

Rusija je u Domovinskom ratu ne samo obučavala hrvatske stručnjake za rad na tom sustavu, nego su čak ruski piloti upravljali helikopterima Mi-24 u nekim oslobodilačkim operacijama HV-a. Bile su to najubojitije leteće platforme koje je HV ikada imao, a nešto slično neće imati u skorijoj budućnosti. No, kako smo “otkrili” NATO, o tom dijelu naše suvremene povijesti nije popularno govoriti, kao ni da je proglašenu državnu neovisnost Hrvatske Rusija priznala prije SAD-a.

I Rusi i Amerikanci znaju da je pješačko i protuoklopno naoružanje “nekontrolabilan faktor”, pa se time, u principu, ne zamaraju. Međutim, eruropske novinske agencije javljaju kako je dio hrvatskog pješačkog i protuoklopnog naoružanja iz Sirije zaobilaznim putevima došao u ruke ISIL-a, radikalne militantne islamističke skupine u Iraku. Osvojili su gotovo cijeli sjeverni Irak i primaknuli se nadomak predgrađa Bagdada.

Zanimljivo je da je hrvatska vojna industrija regularnim policijskim postrojbama vlade u Bagdadu ove godine isporučila 30 tona modernih jurišnih pušaka i pištolja domaće proizvodnje. A sada je u tijeku i prebacivanje donirane tranše nešto starijeg naoružanja iz hrvatskih vojnih skladišta. Bit će okršaj iračke policije i džihadista za hrvatske prilike – epohalan. Naime, napadači i napadnuti u do sada najvećem vojnom okršaju u Iraku gledat će se preko – nišana hrvatske puške. Teško da ima bolje reklame za jednu zemlju, proizvođača naoružanja. Nije teško predložiti slogan “montipajtonovskog” tipa: “Opustite se, upucat ćemo vas puškom kakvu već i sami imate.”

DENIS KRNIĆ Slobodna Dalmacija

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.