Panzer MOD

Sreća, pravednost, uljuđenost svake zemlje mjeri se ponajviše time koliko se u njoj poštuje čovjek. Ako toga poštovanja nema, država se ne može zvati državom niti društvo društvom. Ako ga nema, vladat će ponižavanje, samovolja, razularenost, trijumfalizam ništarija. Sve sveto, i u religioznom i svakom drugom značenju, bit će gaženo i zgaženo, a zbog nedostatka vrijednosti koje povezuju ljude i čine ljudsku zajednicu – ta će zajednica propadati, nestajati i nestati. Na žalost, to se s Hrvatskom već događa. Izgubljeno je temeljno: motiv za ženidbu, rađanje i ostanak u domovini. Hrvatska godišnje gubi 20.000 ljudi, 10.000 na razlici između broja umrlih i broja rođenih, i 10.000 zbog odlaska u inozemstvo. Objavljen je popis sedam tisuća tvrtki koje radnicima ne isplaćuju plaće. Kako nazvati tu pojavu? Povijest čovječanstva, koliko god obilovala neljudskim društvenim sustavima, takav prezir prema ljudima ne pamti. Kad si rob ili kmet, imaš neku sigurnost, imaš nešto, nisi ništa. Ali kad si radnik hrvatske tvrtke koja ti ne daje plaću tri mjeseca i više, ti nemaš ništa, manje si od roba i kmeta, manje si od životinje koja tegli ili ore, jer životinja ima bar hranu, a ti ni hrane nemaš. Ti nemaš nikakva poštovanja, ti ne pripadaš nikakvom društvu i nikakvoj državi. Isti dan kad je objavljena vijest o popisu tvrtki koje ne isplaćuju plaće, objavljene su i slike sa Straduna na kojima se predsjednik Josipović smije i uživa u društvu najmoćnije državnice svijeta. To je njemu važno, ta promocija njegove predsjedničke veličine uza svemoćnu Angelu Merkel. Njegova taština i osjećaj iznimne važnosti milijunima su kilometara daleko od hrvatske bijede koja ga istinski i ne zanima, kao što ne zanima ni Milanovića ni cijelu političku hijerarhiju. Srame li se ljudi iz te hijerarhije svojih golemih primanja, obuzima li ih osjećaj nelagode kad od države kojom upravljaju primaju goleme plaće dok tisuće ljudi radi i ne prima ništa? Ne srame se, naravno. Uživaju! Jer mi živimo u kanibalističkom društvu u kojem osjećaj sigurnosti imućnima daje "ljudožderstvo", to jest nesreća njihovih bližnjih.

Uskraćivanje plaće ljudima koji rade slom je civilizacije, povratak u stanje primitivizma u kojem je čovjek izložen ne izrabljivanju nego apsolutnom nijekanju i proždiranju. U tom stanju nestaje svijest o zajednici te se gubi svaka ljudska obrednost. Kad se nema ništa, kad se nema ni za hranu ni za odjeću, nema se ni za pokop, čovjek se vraća u predcivilizacijsku nigdinu u kojoj nema čak ni groba ni pogreba. I čini se da je taj pad hrvatskoga društva konačan, kao da će još dugo u budućnosti, ako ne zauvijek, vladati prezir prema ljudima. Sve društvene elite prihvatile su nedostatak poštovanja prema čovjeku kao nešto normalno. Političari, intelektualci, Crkva... područje svog moralnog, ili "moralnog" djelovanja našli su iznad ili mimo poniženih i obespravljenih, u vjerskoj frazi, u domoljubnoj frazi, u socijalnoj frazi, u europskoj frazi. Svi komuniciraju apstrakcijama koje im olakšavaju savjest. I Josipović, i Milanović, i Bozanić, i cijela Vlada i cijeli Sabor i tajkuni prepustili su Hrvatsku ponižavanju i propadanju, nastojeći iz toga propadanja za sebe iscijediti što više.

Tisuće ljudi koji rade a ne primaju plaću žrtve su upravo te sveopće bešćutnosti elita koje su uvijek u povijesti bile neprijateljski raspoložene prema "malom", "običnom" čovjeku. Stoga je posve sigurno da lista srama neće nikoga posramiti. Jer cijela hijerarhija, od vlasnika i direktora tih tvrtki, preko mjesnih vlasti sve do predsjednika Vlade i države, smatra da ljudska bijeda mora biti ugrađena u njihovu arhitekturu moći, u njihov osjećaj da nešto vrijede i znače.

Oni ne podnose ljude koji zarađuju i imaju, jer bi ih ugrožavali, ugrožavali bi njihove nesposobnosti. Pogledajte Vladu i Sabor, nerad i nesposobnost smisao su njihova postojanja, a jedini je takmac tom neradu i nesposobnosti njihova pohlepa. Otkud onda novac ljudima za plaće?

Milan Ivkošić

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

...šro sve.skupa dovodi do daljnje retardacije i propasti civilizacije.

_________________

Gaza gori, a Hrvatska se češlja

Lijepo bi bilo 
od predsjednika, premijera, ministrice vanjskih poslova, šefa oporbe i Josipovićeve protukandidatkinje čuti mišljenje o događajima u Gazi. Ili barem da nam kažu da ga imaju, ali da ga ne smiju reći

U jednom starom Kratkom espressu pisao sam o tragikomičnoj promjeni koju je tranzicija donijela mojoj generaciji. Kad smo bili mali, sistem nas je tretirao kao odrasle, a sada kad samo, barem po godinama, zreli ljudi, svi oko nas, od političara pa do reklamne industrije, tretiraju nas kao djecu ili maloumnike. U prvom razredu osnovne škole učiteljica me je, kao najvišeg i naizgled najzrelijeg prvašića, odredila za „predsjednika razredne zajednice“. S nepunih sedam godina imao sam pod sobom čitavu malu vladu – potpredsjednika razreda, tajnicu, blagajnika i dva higijeničara. Tako smo, već u dobi od šest-sedam godina tretirani kao mali samoupravljači, a naš razred kao socijalistička zajednica u malom. Radilo se naravno o karikaturalnoj hiperstimulaciji djece i hinjenoj demokraciji jer je učiteljica unaprijed odredila cijelu upravnu strukturu. To tretiranje djeteta kao odrasle, društveno-politički odgovorne osobe krenulo je još i prije. Godinu prije, u vrtiću, imali smo završnu priredbu u kojoj me je zapalo recitirati pjesmu „Djeca Palestine“. Sjećam se da je govorila o palestinskom djetetu, mom dalekom prijatelju, kojem sam recitacijom poručivao da ne plače zbog rata i da ću mu ja biti i drug i mama i tata. Kako ću ja biti mama i tata nekome tko je mojih godina, koga i ne znam, nije mi bilo jasno, ali pamtim osjećaj tuge jer je dalekom djetetu teško i našu spremnost na pomoć. Sjećam se i da smo u više navrata skupljali pomoć za Palestinu i da je među nama vladao natjecateljski duh tko će donijeti više.

Deset godina kasnije, moj rodni grad je pretvoren u prah i pepeo, a mi smo se našli u poziciji „Djece Palestine“. Na nama su se izredali Bernard Kouchner, Liječnici bez granica, Yasushi Akashi, plave kacige, Alain Finkielkraut, Bernard Henri Lévy, Bono Vox, Pavarotti i Angelina, drugi su slali humanitarnu pomoć nama, a možda i na vrtićkim priredbama recitirali pjesme koje nikada nismo čuli. Iz tog vremena sjećam se općeg osjećaja ogorčenosti na svijet koji može živjeti ravnodušno svoje udobne živote ne hajući ni najmanje zbog onoga što se događa nama.

Danas, kad sličnim ritmom ginu civili u Gazi, upravo zbog nedavno proživljenog ratnog iskustva, iritira činjenica da se nitko od hrvatskih čelnika nije oglasio niti zauzeo bilo kakvo stajališta prema tome. Istina, ni djeca Palestine nisu imala posebne koristi od nas, kao ni bilo tko drugi od nesvrstanih drugova. Titova Jugoslavija im je nemjerljivo više naprodavala oružja za međusobno trijebljenje, uključujući i bojne otrove koji su se proizvodili u Bijelom Polju, sjeverno od Mostara, nego što im je razriješila sukoba. No ako ništa drugo, stanovništvu se razvijao senzibilitet da nam ne smije biti svejedno što se događa u svijetu.

Strava koja se odvija u Gazi i koja, ako se baci pogled na zemljovid, i nije tako silno daleko, u Hrvatskoj prolazi potpuno prešućena, ne samo kod onih koji bi se trebali oglasiti i zauzeti neko stajalište već i u tzv. intelektualnoj javnosti.

Ima li službena hrvatska politika ikakav stav prema događajima na Bliskom istoku? Je li pretjerano očekivati da se oglasi predsjednik kao sukreator vanjske politike ili ministrica vanjskih poslova? Čiju mi stranu tamo držimo?

Je li hrvatsko vanjskopolitičko stajalište na tragu toga da je dugoročno kriv Izrael koji Gazu toliko dugo drži u blokadi? Je li, možda, ipak glavni krivac Hamas, koji je tjednima ispaljivao rakete na Izrael? Je li krivlji Izrael koji potom kreće u akciju takvog intenziteta da u dva tjedna ubije više od sedamsto ljudi, od toga velik broj civila? Koristi li Hamas stanovništvo Gaze kao živi štit da bi izazvao osudu međunarodne javnosti znajući da izraelski odgovor mora izazvati i civilne žrtve u uskom pojasu na kojem živi gotovo dva milijuna ljudi na površini znatno manjoj od Zagreba? Ljudi potpuno odsječenih od svijeta jer je Izrael uništio i luku i aerodrom, očajnih, siromašnih i izmanipuliranih na sve moguće načine. Je li reakcija Izraela bila i namjerno dodatno brutalna? I je li namjera takve brutalnosti izazvati otpor Palestinaca iznutra prema Hamasu, koji ih koristi kao živi štit, a time vojno ne postiže ništa?

Brojna su pitanja u situaciji u kojoj više nitko ne može sa sigurnošću reći što je bilo prije, kokoš ili jaje, tko se koga više plaši, i što je prevencija, što provokacija, a što posljedica. Bilo kako bilo, rezultat svega je da iz dana u dan ginu nedužni ljudi, a kraj se ne nazire. Amerika drži sto posto stranu Izraela, a EU je, kao i uvijek, bez stajališta, trom i bezub. Europska je javnost više na strani Palestinaca, dok se intelektualna scena u europskim zemljama, gdje se vode intenzivne rasprave na tu temu, oštro podijelila.

Jedna od najžešćih reakcija bila je ona talijanskog filozofa i bivšeg eurozastupnika Giannija Vattima, koji je u radijskoj emisiji prošli tjedan nazvao Izrael fašističkim režimom koji uništava cijeli jedan narod i dodao da je krajnji trenutak da se formiraju internacionalne brigade kao u Španjolskom građanskom ratu i vojno pomogne Palestincima. Izraelce je nazvao nacistima i rasistima, gorim od Hitlera. Došlo je do svađe s jednim od voditelja emisije Davidom Parenzom koji je Vattima, inače deklariranog homoseksualca, nazvao „Hamasovim djedom“ i rekao u da on kao gay lijepo ode svojim prijateljima iz Hamasa pa neka u Gazi pravi Pride. Stvar se na kraju banalizirala do kraja: Parenzo je Židov pa podržava „svoje“, a Vattimo kao važna filozofska figura na ljevici, očekivano, gotovo stereotipno, podržava Palestince.

Sarajlijama je srce istim povodom slomio Bernard-Henri Lévy, kako su ga do prije nekoliko dana titulirali sarajevski mediji, „francuski filozof i pisac, kritičar društva, advokat etike i pravde, istaknuti novinar, veliki prijatelj Bosne i Hercegovine i počasni građanin Sarajeva“.

Lévy, notorni demagog i obljetničar, iskoristio je prigodu obilježavanja 100. godina sarajevskog atentata za malo ekshibicije. Narodno pozorište u Sarajevu premijerno je izvelo predstavu po njegovu tekstu „Hotel Europa“, a on je mazohistički diplio o EU i potrebi da Sarajevo postane njen glavni grad. Iskoristio je prigodu za pokretanje peticije „Milijun potpisa za ulazak BiH u Europsku uniju“.

Taj „veliki prijatelj Bosne“, kojem su se neizmjerno ulizivali prije samo dva tjedna, sada je pokazao raji manje drago lice. Javno podržava izraelsku državnu politiku i naziva prosvjednike u Francuskoj protiv bombardiranja Gaze „imbecilima“. Istodobno u Sarajevu na skupovima potpore Palestincima povezuju svoje ratno iskustvo s onim što Gaza proživljava danas. E sad, ako su Milana Bandića sarajevske gradske vlasti ponizile ekspresnim oduzimanjem titule počasnog građanina samo zato što je spomenuo “treći entitet”, bit će zanimljivo vidjeti što će s Lévyjem? Ili kako će pogledati braći Palestincima u oči, a počasni građanin im se upregnuo u najvažnijim svjetskim medijima opravdavati izraelsku akciju u Gazi? Trenutačno se jedinim smislenim rješenjem čini raspoređivanje međunarodnih mirovnih snaga na granici Gaze i Izraela kako bi se spriječilo daljnje bombardiranje s obje strane i stradavanje civila, no upitno je je li ijedna od zaraćenih strana, a pogotovo obje, spremna na to.

Lijepo bi bilo od našeg predsjednika, premijera, ministrice vanjskih poslova, šefa oporbe i trenutačno najjače protukandidatkinje na idućim predsjedničkim izborima čuti mišljenje o događajima u Izraelu i Gazi. Ili barem da nam kažu da ga imaju, ali da ga ne smiju reći. Jer ovako ostaje dojam da im mišljenje lebdi negdje između Jadrana i američkog veleposlanstva u Buzinu.

Nino Raspudić za Večernji List

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Vladina pljuska Italiji sramota za Hrvatsku

U Italiji je potez vlade premijera Zorana Milanovića shvaćen kao pljuska premda to talijanski političari neće nikada otvoreno kazati. Hrvatska vlada odustala je od sudjelovanja na Svjetskoj izložbi, EXPO-u 2015. u Milanu.

Obrazloženo je da nema novca zbog gubitaka nakon poplava u Slavoniji. Italija je tada učinila presedan i ponudila Hrvatskoj da plati pola milijuna eura manje. Sve države sudionice, koje neće graditi svoje paviljone (gradit će ih 54), za nastup u skupnom paviljonu trebaju platiti 1,7 milijuna eura. Hrvatska je mogla platiti samo 1,2 milijuna eura, ali je hrvatskoj Vladi i to bilo previše te je odustala. Talijanska je vlada morala 3. srpnja dokumentom službeno izbrisati Hrvatsku s popisa 145 država sudionica EXPO-a. Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić zamijenio je Milanovića i prijavio Zagreb na EXPO.

Zagreb će predstavljati Hrvatsku na svjetskoj izložbi na kojoj svoje proizvode predstavlja 9000 tvrtki i koju će pohoditi 20 milijuna ljudi u šest mjeseci (od 1. svibnja do 31. listopada 2015.). A, milanski EXPO za temu ima hranu, ekologiju, turizam, područja kojima bi se Hrvatska trebala predstaviti svijetu i s kojima ima najviše šansi za izlazak iz ekonomske krize. U Italiji je hrvatsko odustajanje primljeno kao pljuska jer, da ne ulazimo u diplomatski rječnik dobrosusjedskih odnosa, ekonomskog partnerstva itd. nedolazak na svjetsku izložbu u paviljon namijenjen Mediteranu i sve vezano za njega zapravo pokazuje hrvatsko držanje prema svim sredozemnim državama. Odustajanje se može shvatiti kao pljuska i zbog korupcijskih skandala vezanih za gradnju objekata za EXPO. Ni to nije lijep potez prema Italiji.

Nedolazak se sanacijom poplavljenih područja, a zaboravlja se da je Italija u Hrvatsku poslala pomoć poplavljenima veću od iznosa potrebnog za sudjelovanje na EXPO-u. Osim što je Milanovićeva vlada (s ministricom vanjskih poslova Vesnom Pusić) pokazala diplomatsku netaktičnost, potvrdila je i svoju nesposobnost u gospodarstvu, u privlačenju tvrtki zainteresiranih za izvoz. Jer, novac za EXPO nije trebala dati Vlada iz državnog proračuna, mogla je naći sponzore. Ali očito ne zna okupiti ljude, tvrtke i sve one koji bi bili zainteresirani za predstavljanje svojih agroindustrijskih proizvoda, svoje turističke ponude, svojih ideja o zaštiti okoliša. EXPO je jedinstven izlog za hrvatsko gospodarstvo, a Milanovićeva vlada na nj je spustila rolete. Očito tako hrvatska Vlada gleda na hrvatsko gospodarstvo: zatvoreno! Ako je takvo mišljenje Milanovićeve vlade o hrvatskom gospodarstvu...

Bandić će s Gradom Zagrebom nositi hrvatsku zastavu na milanskoj svjetskoj izložbi. Time će biti ne samo izbjegnuta sramota nesudjelovanja na EXPO-u nego i moguća kazna. Naime, hrvatska Vlada potpisala je sporazum o sudjelovanju na EXPO-u, a sada se povlači. Ali to nije dječja igra pa da, kada se nekome ne sviđa, on pokupi svoje krpice. Riječ je o međunarodnom sporazumu koji se treba poštovati. Ako se ne poštuje, mogu uslijediti i sankcije (novčane). Odnosno tvrtka EXPO mogla bi (i sudski) zatražiti uplatu 1,7 milijuna eura od hrvatske Vlade za nesudjelovanje Hrvatske na izložbi. I zbog toga je dobro što će Zagreb sudjelovati na EXPO-u (platit će 1,2 milijuna eura jer je zbog poplava oprošteno 500.000 eura), ali to ne znači da se ne treba zapitati što radi hrvatska Vlada? Ako joj se ne da raditi, onda bi za Hrvatsku bili bolji prijevremeni izbori. Napravljen je još jedan diplomatski gaf. Pretpostavljam da se nije Italiji htjelo dati pljusku, ali potez pokazuje i koliko se promišljalo o posljedicama odustajanja od EXPO-a. Pljuska Italiji, sramota hrvatskoj Vladi.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

DAVOR DOMAZET LOŠO

'U Oluji je sudjelovalo 19 MiG-ova i nijedan nije pao niti je pogođen'

Bivši načelnik Glavnog stožera govori o stanju u Hrvatskoj vojsci


Nakon pada MiG-a prije desetak dana, hrvatsku političku scenu preplavile su rasprave o budućnost našeg ratnog zrakoplovstva. O tome, ali i o brojnim svjetskim krizama, razgovarali smo s bivšim načelnikom Glavnog stožera Hrvatske vojske i geostrategom, umirovljenim admiralom Davorom Domazetom Lošom.

Kako gledate na situaciju u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu – hoće li Hrvatska uspjeti sačuvati zračnu eskadrilu?

Vojska koju smo 2000. godine ostavili, general Pavao Miljavac kao ministar obrane i ja kao načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, bila je pobjednička vojska. Ne jednom, u svijetu, tih godina znali su reći da priznaju tri vojske: američku, izraelsku i hrvatsku. Ali nakon 14 godina od te naše pobjedničke vojske malo je toga ostalo. Od 2000. krenulo je njezino sustavno uništavanje iako je oružana sila temelj opstojnosti svake države na svijetu, pa tako i naše. Pad MiG-a, i to na obljetnicu Oluje, simptomatičan je. Naime, u vojnoj operaciji Oluja 1995. imali smo 19 operativno sposobnih MiG-ova. Svi su u operaciji bili korišteni i nijedan nije pao ili pak oboren. Naši su piloti izvodili dva-tri borbena leta dnevno, što je iznad standarda NATO-a. To dovoljno govori o sposobnosti ljudi i tehnike u to vrijeme.

Što će biti s hrvatskim nebom ako ostanemo bez zrakoplovstva?

zgubimo li suverenitet nad nebom, automatski gubimo bitan dio suvereniteta države. Hrvatska je članica NATO-a i u perspektivi je, kao pobjednica u ratu, trebala čuvati ne samo svoje nebo nego, recimo, Slovenije i(ili) Crne Gore koja će uskoro biti primljena u Savez. Ili Albanije, pa čak i Mađarske, jer smo mi naprosto jedina vojska u okružju s respektabilnim borbenim iskustvom. Kad me je s mjesta načelnika Glavnog stožera HV-a protuzakonito 2000. godine smijenio Stjepan Mesić, na mjesto ministra obrane došao je Jozo Radoš. Prethodno smo general Pavao Miljavac i ja vodili ozbiljne razgovore s Izraelom. Da su se ti razgovori nastavili i realizirali, danas bismo imali jedano od najboljih zrakoplovstava. Ali je Radoš, kao protagonist destruktivne politike, sve to blokirao.

:: O čemu ste pregovarali s Izraelom?

Od naših MiG-ova ostali bi motor i trup. Avionika – radarski, računalni i elektronički sustavi – što je najvrednije i najbitnije u zrakoplovu, sklopili bi se od izraelske tehnike. Osim toga, zrakoplovi bi bili naoružani izraelskim raketnim sustavima, prije svega raketama zrak-zrak, ali bi se mogla koristiti i druga njihova, i ne samo njihova, ubojita pametna sredstva. Bilo je dogovoreno da prvi zrakoplov opreme naši stručnjaci, naravno u suradnji s izraelskim, a onda bismo mi sami preuzeli posao, i to u Hrvatskoj. Tadašnji Tehnički zrakoplovni zavod u Velikoj Gorici imao je stručnjake koji su bili na iznimno visokoj svjetskoj razini. I oni ne bi sklapali samo naše nego i zrakoplove za ostale zemlje u svijetu koji bi preuzeli ovakav model. Jer je i Izraelu bilo u interesu da izveze svoju tehnologiju preko nas. Međutim, to je sve skupa uništeno.

:: Je li bilo još kakvih pregovora s Izraelcima osim o avionima?

Postojao je program da se u Đuri Đakoviću na platformi tenka T-84 koji smo proizvodili ugrađuju izraelske haubice s najsuvremenijom elektronikom. A djelotvornost takvog sustava može se vidjeti u najnovijem sukobu u Gazi. Takvi borbeni sustavi visoke mobilnosti mogli su se proizvoditi i za ostale zemlje. No, politika šesteročlane koalicije i Jozo Radoš, kao ministar obrane, sve su zaustavili. Posljedica je takve destruktivne politike, koja nije bila u stanju promišljati ni godinu dana unaprijed, a poglavito petnaest i više godina, katastrofalno stanje koje vlada ne samo u zrakoplovstvu nego i u Ratnoj mornarici i u Kopnenim oružanim snagama koje smo stvorili u ratu. Sa sjetom se prisjećam kako su američki i izraelski stručnjaci govorili da imamo najboljeg pješaka na svijetu. Naime, u Oluji su hrvatske kopnene snage ostvarile tempo napada više od 800 metara na sat, što je poteškoća i za najuvježbanije snage NATO-a.

:: Što bi sada bilo rješenje za zrakoplovstvo?

Ponovno otvoriti razgovore s Izraelom. Moja je preporuka ne kupovati švedske zrakoplove tipa Gripen zato što oni nisu nigdje borbeno testirani. Ne tvrdim da oni tehnički i tehnološki nisu dobri. Naprotiv. Sa Švedskom bih zadržao suradnju u opremanju snaga Ratne mornarice, budući da imaju vrlo kvalitetne zapovjedno-obavijesne sustave, raketne i topničke sustave, za vođenje integriranih operacija na moru. Otvorio bih i razgovore sa SAD-om. Mi smo članica NATO-a i u geostrateškom smislu smješteni smo na prvim vratima Euroazije. A vidimo što se događa u Ukrajini, u dubini tih prvih vrata Euroazije. Stoga bi posve razložno bilo od Amerikanaca tražiti zrakoplove, recimo, tipa F-16. Nedvojbeno je da Hrvatska mora biti sposobna sama zaštititi svoj suverenitet u sve tri protežnosti (zemlja, more, zrak), ali je posve razložno i to da se zrakoplovstvo mora graditi optimalno s gospodarstvom. A to bi danas bilo 12 borbenih zrakoplova.

:: Kakvo je trenutačno stanje u našem okruženju? Ima li ratne opasnosti?

U geostrategiji postoji unutarnji i vanjski krug. Neposredno okruženje je unutarnji krug. Srbija ima Memorandum 2 iz 2011., i po njemu politički djeluje. U ovom novom srpskom Memorandumu vrlo jasno stoji da Srbija mora ostvariti ono što je u ratu izgubila. A to može samo ako se promijeni karakter Domovinskog rata. Što znači da taj rat nije agresorski od Srbije, nego da je on građanski. Tko danas u Hrvatskoj “upucava” tezu o građanskom ratu? Izvršna vlast. Zbog toga se o tom srpskom Memorandumu u Hrvatskoj uopće ne govori. S druge strane, kada je riječ o Bosni i Hercegovini, namjerno se zaboravlja da je Erdoğanova ekipa napisala strategiju pod nazivom Strateška dubina. U njoj se promišljaju turski strateški interesi sve do daleke 2071. Ta je godina odabrana, nimalo slučajno, kao tisućita godina od početka Otomanskog Carstva. Sama riječ dubina, u strateškom smislu, kako je vide turski stratezi kada je u pitanju Zapad, seže do Austrije. Dakle, turska politika se ni danas nije odrekla Beča, odnosno, nije preboljen poraz pod Bečom. U ovom, našem hrvatskom slučaju, u vanjski geostrateški krug ulaze događanja oko Ukrajine, Sirije ili u Gazi. To je bitka za prva vrata Euroazije. A ta prva vrata Euroazije protežu se od Hrvatske, preko jugoistoka Europe, pa sve do Izraela. Tko kontrolira ta vrata, kontrolira ulaz u Euroaziju. Danas je borba za Ukrajinu u biti borba za Euroaziju.

:: Kako se događanja u Ukrajini odražavaju na Hrvatsku?

To je još jedan dodatni argument da Hrvatska mora imati snažnu oružanu silu u okvirima koje ona gospodarski može podnijeti. To više što je ona i članica NATO-a. Posve je realno da će ukrajinska kriza potrajati. U Ukrajini i oko nje, dakle, u dubini prvih vrata Euroazije, izravno se sučeljavaju interesi SAD-a i Rusije. A kada se moćni “hrvaju”, tada je sve moguće, a najizglednije je da stradaju “mali”. Još 2008. Putin je G. W. Bushu na obali u Sočiju kazao ovo: “Gospodine Bush, ovo je zadnja crta (Ukrajina) koju možete dodirnuti, inače slijedi veliki rat.” A veliki rat je nuklearni rat. Ovo što se događa danas preozbiljne su igre. Zato je prijeko potrebno još jednom ponoviti geslo vladanja svijetom: Onaj tko kontrolira prva vrata Euroazije, gdje se na njezinu početku nalazi Hrvatska, bit će gospodar 21. stoljeća. Dakle, Hrvatska se nalazi u najznačajnijem geostrateškom području na svijetu, i kao članica NATO-a, i ne svojim htijenjem, može biti uvučena u rat. To je dodatni razlog zašto se hrvatska politika mora uozbiljiti i, nakon četrnaest izgubljenih godina, početi uvažavati stratešku razinu promišljanja.

:: Je li SAD na neki način htio zaokružiti Rusiju sa svih strana?

Primanjem baltičkih država u NATO Rusija je u dobroj mjeri “izolirana” na Baltičkom moru. A Rusija ne smije biti zatvorena. Još od testamenta cara Petra Velikog – koji je rekao: Ako Rusija želi biti moćna sila, mora izaći na topla mora – njezino ključno dvorište je Crno more. Njegovo je značenje u geostrateškom smislu danas još veće nego što je bilo jučer jer se nalazi na Putu svile. I Rusija sebi nije mogla dopustiti da i tu bude istisnuta. Zato je poduzela mjere koje su sa stajališta strategije posve logične. Dakle, ne kažem da je to pravedno, ali jest razumljivo. Ova će ukrajinska kriza nažalost potrajati. U kojem će se smjeru ona dalje odvijati, teško je čvrsto ustvrditi. Ali jedno je jasno – prvi se put dogodilo da krizu ne kontrolira SAD, nego Rusija. I to je ta nova paradigma u odnosu velikih igrača na šahovskoj euroazijskoj ploči. Ovo vrijeme, u mnogočemu, sa stajališta geopolitike podsjeća na predvečerje Prvog svjetskog rata.

:: Geostrateški gledano, kakve poteze vuče Putin u ovim krizama?

Može se ustvrditi da sa stajališta ruskih nacionalnih interesa Vladimir Putin povlači odlične poteze koji su za Zapad neočekivani. Primjenjuje ono što je 2007. u Münchenu i nagovijestio – da će na svaku asimetriju SAD-a odgovoriti asimetrijom. Rusija danas vrlo uspješno na svjetskoj razini vodi i informacijski i medijski rat sa Zapadom, što je do jučer bilo nezamislivo. Putin odlazi u Latinsku Ameriku, u posjet Kubi, Nikaragvi, Brazilu i Argentini u vrijeme ukrajinske krize, čime pokazuje SAD-u da je odlučan, i ako to bude geopolitička situacija nalagala, voditi igru i u američkom dvorištu. Rusija je nedavno ustrojila strateške vojne snage za Arktik, odakle su prve količine nafte već dospjele na tržište. U posjet papi Franji dolazi s jedanaest ministara, što je više nego jasna poruka da su dvanaestorica Rusa, to jest ruska politika, spremni za ozbiljan ekumenski dijalog... Sve navedeno Putina oslikava kao jakog državnika koji zna vući, šahovskim rječnikom rečeno, dobitne poteze.

:: Hoće li doći do jačanja suradnje Kine i Rusije?

SAD je još 1991. definirao da će 21. stoljeće biti američko i da će oni biti jedini policajci svijeta. Međutim, američka unipolarnost nije prošla. Dvadeset i više godina kasnije svijet se nalazi na početku višepolarnog svijeta. Sa stajališta geopolitike to je bolje za svjetski mir. Dakle, jedan pol je Amerika, drugi je Rusija, treći Kina, četvrti Indija, peti su islamske zemlje, iako su one potpuno razjedinjene i dovedene u kaos u jednom pomno razrađenom planu, te šesti latinskoameričke zemlje koje se bude. Prisjetimo se s kojim su domoljubnim zanosom pjevali svoje himne na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Brazilu. No, da se vratimo na pitanje – čim su uvedene sankcije Rusiji, Kina je napravila platformu za izvoz voća i povrća u Rusiju. Rusija se ima gdje okrenuti, ona će se okrenuti Euroaziji, a to je središte svijeta. A i Kini je sada otvorena mogućnost da se usmjeri u to područje, i postat će velika sila kad izađe na oceane. Već nadzire Južno i Istočno kinesko more, a uvođenjem u operativnu uporabu prvog nosača zrakoplova napravila je veliki iskorak u tom smjeru. Sukob s Japanom je programirani dio strateške igre. Amerika pokušava preko Japana usporiti jačanje moći Kine na Pacifiku. Neosporno, svijet ulazi u potpuno novo geopolitičko preslagivanje.

::: Tko bi trebali biti naši najveći saveznici u svijetu?

Zahvaljujući predsjedniku Ivi Josipoviću mi danas vodimo probritansku politiku. U trenutku kada smo ulazili u EU, Josipović odlazi u London i kaže da će naš strateški partner biti Velika Britanija. A politika Velike Britanije uvijek je bila, i uvijek će biti, protuhrvatska, kao što će i uvijek biti prosrpska. Više nego jasno je rekao da će u EU Hrvatska provoditi britansku politiku. A britanska politika u EU svodi se na sljedeće – ona je jednom nogom u EU, a drugom vani. Ona je u biti remetilački čimbenik u EU, pogotovo prema Njemačkoj. To u prijevodu znači da će Hrvatska biti u sukobu s ostalih 26 članica EU, uključujući i Njemačku. Ne samo da je žalosno nego je dugoročno tragično za Hrvatsku što sadašnja politička elita vodi politiku “zapadnog Balkana”. Umjesto da naše polje bude od Baltika, preko Poljske, Češke, Njemačke, Mađarske, Austrije, Slovenije, u Hrvatskoj se sustavno radi na “zapadnom Balkanu” ili četvrtoj Jugoslaviji. I na početku turističke sezone(!?) događa se summit “zapadnog Balkana” u Dubrovniku na koji dolazi gospođa Merkel i kaže: Mene zanima željeznička pruga München – Ljubljana – Zagreb – Istanbul! I zanima me autocesta od Trsta, jadranskom obalom Hrvatske, Crne Gore i Albanije do Grčke! Drugim riječima, ona jasno šalje poruku: Naš geostrateški interes je Sredozemlje.

:: Znači, treba se vezati uz Njemačku...

Hrvatska se ne treba vezati ni za koga. Ona kao politički subjekt mora voditi računa o svojim nacionalnim interesima. Zato je razložno da Njemačka kao strateški partner ima prednost, a umjesto toga vodi se britanska politika, a time posredno i jugoslavenska. Ali nije ni čudo kad u Uredu predsjednika sjedi Dejan Jović koji je britanski državljanin. I on na Pantovčaku zastupa britansku, protuhrvatsku politiku, a predsjednik Josipović to slijedi. I zato je Hrvatska istodobno došla u dvije krize – jedna je kriza identiteta, a duga je kriza autoriteta.

:: Tko su nam još važni partneri osim Njemačke?

SAD i Izrael. SAD bi trebao biti važan partner jer nam je u političkom smislu dao zeleno svjetlo za Oluju. Britanci, Francuzi, Kanađani i neizbježni Nizozemci bili su protiv toga da Hrvatska ide u operaciju. Oni bi nam uveli sankcije, ali Amerika je bila spremna uložiti veto. Dakle, dali su nam zeleno svjetlo, ali ništa u vojnom smislu nisu planirali. To se namjerno sustavno ubacuje u javni prostor kako bi se umanjila strateška sposobnost hrvatske oružane sile. Naprotiv, učili su poslije od nas. Oni su vodeća članica NATO-a i ključni svjetski čimbenik i bilo bi posve logično da su strateški partner. A Izrael zbog suradnje o kojoj sam govorio, ali i zato što smo mi na početku, a oni na kraju prvih vrata Euroazije.

:: A tko bi prema vašem mišljenju provodio takvu politiku ako kažete da i HDZ i SDP vode istu politiku?

Da, mi u Hrvatskoj imamo bipolarnost. Od 2000. naovamo imali smo dvije HDZ-ove i dvije SDP-ove koalicijske vlade. I kad se analizira, može se vidjeti da je svaka vlada bila lošija od prethodne. Drugim riječima, to znači da bi iduća, peta vlada, trebala biti još lošija, pa se narod s pravom može pitati – “Ljudi moji, je li to moguće?” Da, moguće je. Moj je stav da su predsjednički izbori važniji od izbora za Hrvatski sabor. Zašto? Jer predsjednik ima tri važne i ključne ovlasti. Prva je nacionalna sigurnost. A pod Josipovićem je dokrajčen svrhovit obavještajni sustav, tako da je u Hrvatskoj na djelu unutarnja agresija jer su blokirane sve stvaralačke snage i sve institucije osim Katoličke crkve. Druga ovlast su oružane snage. One se moraju postaviti na razinu koja će odgovarati Hrvatskoj u izazovima koji su već sada prisutni i koji će uslijediti. Problem je što se u Hrvatskoj ne znamo pobjednički ponašati. U ovih 14 godina učinjeno je sve da se ubije pobjednički duh. Pobjednički se ponašati nije trijumfalizam prema bilo kome, pa ni prema Srbima, već odnos prema izgradnji države. I treća je ovlast vanjska politika. Ona je potpuno pogrešna, a još uvijek nema nove hrvatske politike. I tražiti nove ljude samo unutar ove dvije političke opcije bilo bi potpuno promašeno. Ako pobijedi gospodin Ivo Josipović, ostaje ista politika, a slijedom toga entropija, odnosno urušavanje sustava. Dakle, na Pantovčak mora doći netko posve novi kako bi odlučnošću raščistio ovo što je unutarnja agresija učinila.

:: Zašto ne dolazite u Knin na obljetnicu Oluje?

Nisam u Kninu već 14 godina. Svaki me put uljudno pozovu. Međutim ja se ne odazivam jer smatram da mi ne znamo što je temelj ove države. A temelj Hrvatske je 5. kolovoza. A što oni rade? Oni nas vraćaju neprekidno i sustavno, čak nasilno, u 10. travnja i 29. novembra. Ne zovemo mi 5. kolovoza slučajno Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Mi ne smijemo graditi temelj države na porazima, kao što to radi Srbija, nego na pobjedi, čistoj pobjedi, najčistijoj pobjedi u povijesti ratovanja, ma koliko se neki trudili da dokažu suprotno. Neka se samo prisjete riječi suca Merona u oslobađajućoj presudi hrvatskim generalima: “Svako razumno sudsko vijeće donijelo bi ovakvu odluku.” A nerazumnika u Hrvatskoj, poglavito u dijelu politike i medija, poprilično ima. I ne može biti proslave ako se ne pozovu svi generali, svi zapovjednici na svim razinama, svi branitelji i ako se ne pozove cijeli puk u Knin. Zato sam ove godine, nakon četrnaest godina, obukao svečanu bijelu odoru te nazočio polaganju vijenaca za poginule branitelje, misi u rapskoj katedrali i svečanoj sjednici Gradskog vijeća Raba. Odoru sam obukao za Pobjedu i Ljubav.

VEČERNJI LIST

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Jasmina Jovev, bivša uposlenica Sisačko-moslavačke županije i šefica kabineta bivše županice Marine Lovrić Merzel, i dalje je nezaposlena.

Čelnici županije nisu postupili po nalogu inspekcije Ministarstva koje je u Županiju stiglo 20. lipnja ove godine i kojim je naređeno da se poništi rješenje o prestanku službe Jasmine Jovev iako su javno obećali da će u roku od 60 dana, koliko traje rok za provođenje mjera iz zapisnika inspekcije, poništiti rješenje o prestanku službe.

Iako je rok od 60 dana istekao prije 11 dana, Jasmina Jovev nije vraćena na posao, niti je dobila odgovor i rješenje iz Županije. Krajem prošlog tjedna iz Županije smo dobili pojašnjenje u kojem stoji da su postupili po mjerama izrečenim Zapisnikom o provedenom nadzoru.

Nastavljaju kako rješenje o prestanku službe Jasmine Jovev nije poništeno jer u trenutku kad je rješenje o raspolaganju postalo izvršno nije bilo slobodnog radnog mjesta u upravim tijelima županije za koje bi Jasmina Jovev ispunjavala uvjete za raspored.

- Još ne mogu vjerovati da se oni usude ne provesti odluku državnog tijela. Očito o svemu odlučuju isti ljudi, istog mentalnog sklopa - kratko je prokomentirala Jovev, čije su prijave DORH-u i USKOK-u i javni istupi ubrzali istragu i uhićenje Marine Lovrić Merzel.

Problemi za Jovev počeli su 7. veljače 2012. kada je bez ikakvog rješenja maknuta je s posla šefice kabineta županice Marine Lovrić Merzel.

Otkaz je dobila 14. veljače ove godine, a u međuvremenu je bez posla na HTV-u ostao i njezin suprug.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Što to hrvatski propisi imaju protiv letjelica bez pilota? Plaše li se budućnosti?

Ovo je priča o tome zašto uz hrvatske zakone i birokraciju koja ih provodi nemamo nikakve šanse ući u krug kompetitivnih nacija koje uživaju u blagostanju. Kvaliteta pojedinih zakona, uredaba sa zakonskom snagom te niza podzakonskih akata, kao što su provedbeni pravilnici, često je toliko jadna da je možda u startu bolje odustati od svog nauma nego se boriti s birokracijom koja propise često provodi kako god hoće.

Ovaj put osvrnut ćemo se prije svega na pitanje kako bi se u Hrvatskoj mogao razviti biznis s dronovima kad ga u mnogočemu predodređuje potpuno arhaična Uredba Vlade Republike Hrvatske o snimanju iz zraka, a koju je u studenom 2012. godine potpisao predsjednik Vlade Zoran Milanović. Uredba, može se slobodno reći, simbol je blesave birokratiziranosti. Kad je pročitate, morate se zapitati tko to sve u Hrvatskoj piše zakone i uredbe, kome je uopće palo na pamet smisliti nešto tako neprovedivo i besmisleno te kako je moguće da je cijeli niz ljudi u hrvatskoj birokraciji kroz svoje ruke pustio takvo što. Recimo da Zoran Milanović možda nije ni vidio što je potpisao, ali ako kojim slučajem jest, onda je i to duboko zabrinjavajuće.

No, prije nego što se pozabavimo seciranjem problema nemoguće budućnosti dronova u Hrvatskoj, naglasimo da su hrvatski propisi i birokracija često nevjerojatan problem. Apsurd je da su katkada problem čak i zakonska rješenja koja smo preuzimali iz inozemstva. Primjerice, bilo bi bolje da smo od slova do slova prepisali njemački zakon o porezu na dohodak umjesto što smo uzeli neke njegove elemente te ih nadopunili "prilagodbama" hrvatskom okružju pa smo stvorili najdrakonskiji europski sustav poreza na dohodak. Bilo bi zaista mnogo bolje, ako se već netko poziva na Švedsku ili Njemačku, da doslovno prepiše švedska ili njemačka pravila umjesto da ih pokuša interpretirati na hrvatski način. To vrijedi za niz zakona, uredaba i pravilnika, a dojam je da su posebno uznemirujući oni u koje je ugrađeno puno originalnog "domaćeg znanja" i "tradicije". Stoga se duboko nadamo da će kod uvođenja poreza na nekretnine jednostavno, primjerice, biti prepisan njemački zakon koji se nije mijenjao dugih 40 godina, uz to što bi se samo trebalo voditi računa o našoj platežnoj moći.

U Hrvatskoj uopće nije čudno da su se njemački investitori četrnaest dugih godina borili da pokrenu biznis hidroavionima koji će, uz relativno niske cijene, povezivati otoke s obalom. Isto tako, ako želite postaviti solarne panele na kuću i priključiti ih na energetski sustav, morate skupiti šesnaest raznih dozvola, potvrda, rješenja, nalaza... Budući da je to zapravo višemjesečni posao, čim vidite listu toga što trebate, jednostavnije vam je odustati. Nije čudno da je Njemačka, sa svojom golemom potrošnjom, uz svoje zakone i činovnike koji ih provode, već ovo ljeto doživjela da je čak trećina potreba za električnom energijom zadovoljena iz obnovljivih izbora. Neki će reći da je to skupo, ali, vjerujte, nekako bismo se ipak kladili da su Nijemci ti koji znaju što rade. Mi tu zelenu energetsku budućnost, kako sada stvari stoje, u Hrvatskoj nećemo dočekati bez obzira na to što nam je potrošnja u odnosu na njemačku potrošnju simbolična.

Vratimo se dronovima i famoznoj Uredbi o snimanju iz zraka. Uz spomenutu uredbu, ni dronovi neće imati budućnost u Lijepoj Našoj.

Dronovi su letjelice bez pilota kojima se upravlja na daljinu. Mogu biti različitih veličina (od nekoliko milimetara do više desetaka metara) i mogu se upotrebljavati u različite svrhe. Primjerice, poznati dron je američki vojni Predator, a na hrvatskim ulicama mnogi su već imali prilike vidjeti male dronove nešto šire i više od pola metra koje pogoni po nekoliko elisa nalik na helikopterske. U Hrvatskoj se ti dronovi najčešće upotrebljavaju tek za zabavu ili za snimanje iz zraka. Bilo nam je nedavno vrlo zanimljivo vidjeti dron kako lebdi iznad pješačkog savskog mosta dok je ispod njega mladi pjevač narodne glazbe digao pogled uvis te u sav glas izvikivao prema dronu narodnjačke stihove, a dron je snimao pjevača, most i rijeku Savu. Taj mladi narodni pjevač kršio je Uredbu o snimanju iz zraka i o tome, naravno, nije imao pojma. Zapravo nije jasna prava namjena naše Uredbe o snimanju iz zraka, ali je dojam da je netko zamislio da je Hrvatska neka tvorevina poput Sjeverne Koreje u kojoj netko zlonamjeran bespilotnim letjelicama ili letećim tvrđavama žarko želi snimiti mnogobrojne vojne objekte od strateške vojne važnosti. Međutim, osim na vojne objekte, Uredba se odnosi na "ostale izdvojene objekte" te na "područja nacionalnih parkova i parkova prirode te drugih zaštićenih dijelova prirode". Dakle, ako kojim slučajem bespilotnu letjelicu dignete čak i na nekoj pustopoljini ili iznad nekog "izdvojenog objekta", doći ćete na udar Uredbe o snimanju iz zraka.

Kad čitate Uredbu, počnete se zlurado zabavljati već u članku 2. koji definira pojmove. U prvom stavku definira se da iznošenje zračnih snimaka podrazumijeva fizičko iznošenje zračnih snimaka ili "razmjenu digitalnih zračnih snimaka između dva servera od kojih se server na koji se šalju podaci nalazi izvan Republike Hrvatske". Je li autor tih redaka svjestan da Hrvatska nije Kina, zemlja koja pretendira nadzirati internetski promet. Umišlja li netko u hrvatskoj vlasti da može utvrditi je li tko poslao e-mail sa snimkom iz zraka u inozemstvo? Možda netko od stotina turista koji su sa sobom na ljetovanje ponijeli svoj dron s kamerom da bi se zabavljali pa su poželjeli snimiti, recimo, ljepote Telašćice? E oni bi prema našoj Uredbi počinili ozbiljan grijeh.

U nizu komičnih definicija pojmova izdvojili bismo još nesretni 13. stavak u kojem doslovno piše: "Uređaj za snimanje je kamera ili senzor koji se ne nalaze na zemlji ili vodi." Kako ćemo senzorom na vodi obavljati snimanje iz zraka? Ovdje smo željeli staviti desetak upitnika, ali to ipak nismo učinili jer nam zaista nije cilj afektirati, ali nekako ipak vrijedi napomenuti da se na nekoliko mjesta u Uredbi spominje i razvijanje snimki iz zraka. U doba digitalnih kamera i fotoaparata, razvijanje filmova ili fotografija razvijačem, pa fiksiranje fiksirom zaista je stvar daleke prošlosti. Zar netko to još radi? Kako god bilo, nema zabune. Ova arhaična uredba zaista pretendira regulirati budućnost dronova jer u stavku 16. članka 2. uredno piše: "Zrakoplov za snimanje iz zraka svaki je zrakoplov koji se koristi u operacijama snimanja iz zraka. Pod ovim pojmom razumijevaju se i letjelice bez posade opremljene uređajem za snimanje." Dakle, i dronovi su na udaru.

Sjevernokorejski štih posebno izbija na vidljivo u dijelu koji govori da "za potrebe izvješćivanja o izvanrednim događajima kao što su prometne gužve, velike prometne nesreće, prirodne nepogode (poplave, požari, potresi i sl.) smiju snimati isključivo televizijske kuće s nacionalnom koncesijom te pravne ili fizičke osobe koje obavljaju snimanja za njih". Razumije li autor ovih redaka da mi nismo neko propalo komunističko društvo u kojem napredne naprave za snimanje smiju posjedovati samo državne TV kuće? Danas je općepoznato da suvremeni mediji ovise o snimkama sa zemlje, vode ili zraka, koje su svojim kamerama napravili amateri. No, kad bi bilo tko osim TV kuće s koncesijom snimio neko novo pucanje nasipa u Rajevu Selu, kršio bi Uredbu.

U članku 3. smiješno je pak što se propisuje da snimati iz zraka "mogu pravne i fizičke osobe koje su registrirane za snimanje iz zraka". Jesu li ljudi koji su ovo pisali pogledali koliko je snimki iz zraka dostupno na webu? Koliki postotak je registriran? Jedan posto? Puno ispod jedan posto?

A sada, zastrašujući dio:

Domaće i strane pravne ili fizičke osobe trebaju ishoditi posebno "Odobrenje za snimanje ili razvijanje" iz zraka. To odobrenje izdaje se na tri mjeseca. Valjda da bi birokracija bila važnija. Da biste dobili to odobrenje, Državnoj geodetskoj upravi morate dostaviti cijeli niz podataka (o naručitelju, snimatelju, operateru, zrakoplovu, operateru zrakoplova, izvršitelju razvijanja (!?), vremenu snimanja, svrsi snimanja, planu snimanja i mjestu čuvanja materijala. A ako snimate nacionalni park, još morate dostaviti i potvrdu nadležne ustanove, baš kao i za snimanje vojnih i drugih objekata. Obratite pažnju na termin "drugih objekata". Nije definirano kojih. Dolazimo do odredaba o "pregledu snimljenog materijala": "Pravne i fizičke osobe kojima je izdano odobrenje za snimanje ili razvijanje zračnih snimki, dužne su zračne snimke i dokumentaciju navedenu u odobrenju za snimanje ili razvijanje zračnih snimaka, prije uporabe zračnih snimaka dostaviti na pregled Državnoj geodetskoj upravi odmah po obavljenom snimanju, a najkasnije u roku 8 dana od završetka snimanja. (2) U slučaju da snimanje nije izvršeno, pravne i fizičke osobe kojima je izdano odobrenje za snimanje ili razvijanje zračnih snimki, dužne su o tome obavijestiti Državnu geodetsku upravu najkasnije u roku 8 dana od isteka odobrenja."

Dakle, snimili-ne snimili, morate se prijaviti u roku 8 dana našem "velikom bratu" u državnom geodetskom. A on će onda skupa s nekim iz Ministarstva obrane "zajednički osnovati Povjerenstvo koje će pregledati zračne snimke iz članka 9. ove Uredbe." Pa će "Povjerenstvo u roku 15 dana od dana dostave originalnih i kompletnih zračnih snimaka s pripadajućim popisima i kartama odrediti koji se snimci smiju koristiti u skladu s podnesenim zahtjevom."

Ukratko, nemojmo se zavaravati. Ova sprčkana uredba nije nikakva zaštita strateških ili bilo kakvih gospodarskih interesa pred domaćim ili vanjskim neprijateljem. Ovakvi i slični propisi jednostavno se mogu nazvati urotom domaće birokracije protiv hrvatske budućnosti i zdravog razuma.

Jeste li kad čitali hrvatske zakone? Pozivamo vas da si priuštite taj "užitak" i dojavite nam svoja zapažanja. Ne jamčimo da ćete puno toga shvatiti niti da vam možemo ponuditi odgovore na pitanja koja ćete htjeti postaviti. To u velikom broju slučajeva nitko ne može.

Kako stoje stvari kad su u pitanju dronovi u razvijenim zemljama? U Sjedinjenim Državama vrlo ozbiljne kompanije uz pomoć dronova namjeravaju razviti nove, sveprisutne biznise. Veliki Amazon s tisućama dronova planira sustave dostave do kućnog praga. I u inozemstvu pitanje komercijalne ili rekreativne upotrebe drona još nije detaljno regulirano, rješenja se traže u hodu. Već je napisano na desetke članaka o tome u kojem smjeru američka Savezna uprava za civilno zrakoplovstvo (FAA) namjerava razviti regulativu za dronove jer će o tome ovisiti razvoj velikih biznisa, ali je očito da razvoj regulative ide vrlo oprezno, blago i mudro. U osnovi se, pojednostavnjeno prepričano, vodi briga o pitanjima zdravorazumske sigurnosti.

vecernji list

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Mi smo baš jedan smiješan narod. S nama Hrvatima uvijek je nekakva komedija. Jedan vic, na primjer, mene ne prestaje nasmijavati, premda sam ga bezbroj puta čuo. Suprotno naravi viceva, koji se mogu samo jednom ispričati, svaki se put vedro zakikoćem, zagrcnem i suze mi od veselja pođu na oči kad čujem da nekakvi proleteri, čuvari parkirališta ili škovacini, cmizdre kako su loše plaćeni.

Zaboga, pa naviknite se. To je jednostavni kapitalistički zakon ponude i potražnje.

Na svijetu živi mnogo onih koji bi umjeli obavljati posao škovacina ili čuvara parkirališta i, slijedom toga, cijena te usluge je niža.

Želite li bolju plaću, trebali biste znali raditi nešto što drugi ne znaju, vladati nekakvom specijalističkom vještinom, neurokirurgijom, trgovačkim pravom, programiranjem ili nečim sličnim, intelektualnijim, čega je na tržištu manje.

U Velikoj Britaniji, Kanadi i Sjedinjenim Državama konobari, portiri, škovacini i čuvari parkirališta poslušno obavljaju svoje jednostavne poslove za mali novac i na pamet im ne pada svoju satnicu od sedam i pol dolara mjeriti s pet stotina, koliko za jednako vrijeme dobiva korporacijski odvjetnik.

Oni krotko prihvaćaju svoj život na socijalnom dnu ili se ubijaju radeći dva ili tri posla, kratko dođu kući samo da na brzinu pojedu jeftin obrok iz mikrovalne, poljube djecu i presvuku se iz uniforme vozača u uniformu poslužitelja u lancu restorana brze hrane, a sve da bi uštedjeli za školarinu sveučilišta, stekli kakvu perspektivniju kvalifikaciju i izbavili se od bijede.

Kod nas su, međutim, vozači autobusa nepomirljivo kivni zbog visokih primanja liječnika. Zapravo, svi u autobusu između Pazara i Lovrinca, i šofer i putnici, kojiput sudjeluju u gnjevnom ogovaranju preplaćenih gadova u bijelim ogrtačima. Ogorčeno uspoređuju svoje tri tisuće u autopraonici ili fast food kiosku s dvanaest tisuća jednog predstojnika klinike. Je li to pravedno?

Naravno da nije. Dapače, ja bih rekao da je takav nerazmjer prihoda upravo odvratan. Ali, opet, prihvatite to i šutite. Taj ste kapitalistički sistem sami, u velikom postotku, oduševljeno izabrali i on će prema vama biti još gori.
Imam prijatelja koji veći dio godine živi u Americi, a koji je prije nekog vremena u Zagrebu slomio ključnu kost i morao na jednostavnu operaciju, nakon koje je uslijedilo pet dana bolničkog oporavka. Kako nije imao dopunsko zdravstveno osiguranje, sve je to morao platiti. Kad su mu na izlasku pružili račun u koverti, s velikom ga je zebnjom otvorio.

Uskoro se, međutim, široko osmjehnuo. Pet dana prvorazrednog liječenja, u ugodnoj, čistoj i klimatiziranoj sobi, pod nadzorom stručnog i ljubaznog medicinskog osoblja, stajalo ga je manje nego da je pet noći spavao na postelji na kat u domu Ferijalnog saveza.

Devetsto pedeset kuna platio je nešto što u Americi ne bi bilo manje od četiri tisuće dolara. Da nekome našem mudrijašu bolnica naplati devetsto pedeset kuna, on bi zacijelo opsovao Boga i Bogorodicu lopovskoj državi i, gotovo sigurno, za sve optužio komuniste.

Kako znamo, komunisti su za sve krivi. Makar je, po duši govoreći, za još uvijek niske troškove zdravstvenih usluga zaslužan upravo bivši, socijalistički sistem. Kapitalizam to ne poznaje. Kapitalizam boli dupe što ste vi siromašni.

Da nemate osiguranje, u Americi s plaćom konobarice ili čuvara parkirališta ne biste sebi mogli priuštiti liječenje slomljene ključne kosti. Mogla bi vam gnjila viriti iz ramena, sve s muhama uokolo, ali bez para bi vam ravnodušni specijalizant na hitnoj eventualno dao bočicu aspirina i zavoj.

Nemojte stoga kriviti liječnike da traže mnogo više nego što vi u autopraonici zarađujete. Tu ste nepravdu sami izabrali, i psujući komuniste svaki dan potvrđujete svoj izbor, i bit će vam, ne bojte se, svaki dan sve gore.

Nerazmjer plaća visokoobrazovanih i nekvalificiranih još će rasti. Dok god na tržištu ima dovoljno nezaposlenih bijednika koji su vaš jednostavni posao spremni obavljati za manje nego što ga vi obavljate, vaše će plaće i dalje padati, a vi se, ponavljam, naviknite na to. Prihvatite da ste nitko i ništa i prestanite pričati gluposti. Naročito one o komunistima. To je naprosto više gnjusno slušati.

ANTE TOMIĆ

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Ilegalne aktivnosti, kao što su prostitucija, te šverc droga, alkohola i cigareta na godišnjoj razini vrijede 2,2 milijarde kuna, od čega na prostituciju i šverc droga otpada po oko 850 milijuna kuna, odnosno 0,28 posto BDP-a.

To je pokazala revizija izračuna bruto domaćeg proizvoda od 2001. do 2013. prelaskom na novu statističku metodu (ESA 2010.) i uključivanjem 25 novih stavki u BDP.

Na temelju nove metode BDP je u prosjeku povećan za 1,2 posto, tako da je prema staroj metodi u 2012. iznosio 327 mliijardi kuna, a prema novoj 330 milijardi kuna.

Najveći utjecaj na korekciju nominalnog rasta BDP-a ima drukčiji tretman izdataka za istraživanje i razvoj (0,5 posto), koje se umjesto potrošnje definira kao investicije, te uključivanje ilegalnih aktivnosti u obračun (0,7 posto).

Dižu i druge stvari...

Kako je na konferenciji za novinare ustvrdio Marko Krištof, ravnatelj Državnog zavoda za statistiku, ovom revizijom realne stope rasta nisu se znatnije promijenile. Najveća promjena u stopama rasta zabilježena je 2010. kada je umjesto pada od 2,3 posto registriran pad od 1,9 posto, te u 2009., kada je umjesto minusa BDP-a od 6,9 posto zabilježen minus od 7,4 posto.

Kao što smo naznačili, iegalne aktivnosti za koje je procijenjen dohodak u ovoj reviziji obuhvaćaju distribuciju droge, prostituciju, ilegalnu proizvodnju i prodaju cigareta i duhana te ilegalnu proizvodnju i prodaju alkohola.

Procjene ilegalnog dohotka od distribucije droge temelje se na zaplijenjenim količinama opojnih droga, procijenjenoj učinkovitosti policije pri zapljeni, te cijenama droga pri ulazu u državu i pri prodaji krajnjim konzumentima.

Vrijednost tog dohotka, te ulaznih troškova ovisi o, kako je rečeno, vrsti i količini droge, čistoći uvezene droge u odnosu na čistoću droge za krajnje potrošače, vremenu nabave, podrijetlu, transportnom sredstvu, stanju na tržištu (dostupnost, represivna učinkovitost), količini pojedine kupoprodajne transakcije, duljini distribucijskog lanca i nizu mnogih drugih faktora. Prosječni dohodak od distribucije droge za razdoblje 1995. - 2012. iznosi 0,28 posto BDP-a.

Dnevni klijenti

Kada je u pitanju procjena ilegalnog dohotka od prostitucije, ona se temelji na procijenjenom broju prostitutki, broju radnih dana, broju klijenata dnevno, te procijenjenoj prosječnoj cijeni po usluzi.

Prema procjeni stručnjaka iz područja kriminalistike postoji općenita klasifikacija prostitucije na “profesionalnu”, “prigodnu” i “elitnu” prostituciju, a prosječni ilegalni dohodak ostvaren od prostitucije za predmetno razdoblje iznosi 0,28 posto BDP-a.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.