|
Francafrique, Hollandeove prijetnje afričkim liderima i neumoljiva neo-kolonijalna prisutnost Pariza i nakon više od 30 vojnih intervencija od 1960. do danas
Jedan od razloga zašto su mnogi Francuzi na prethodnim predsjedničkim izborima svoj glas dali Francoisu Hollandeu, a ne Nicolasu Sarkozyu, je činjenica da je Sarkozy i previše manifestirao svoju neo-kolonijalističku politiku, kako prema Africi tako i prema Bliskom istoku.
Podsjetimo, kada je izbio rat u Siriji na vlasti u Francuskoj je još bio Sarkozy te se odmah žestoko angažirao u anti-sirijskoj kampanji, a riječ je o čovjeku koji se istaknuo kao jedan od ključnih aktera u zagovaranju, a kasnije i izvršavanju, agresije na Libiju. Time je osigurao da se likvidira dugogodišnji libijski vođa, Muammar al-Gaddafi, koji je - krajnje naivno - čak financirao Sarkozyevu prethodnu predsjedničku kampanju (!).
Uz spomenuti angažman bivšeg francuskog predsjednika valja podsjetiti i na zaboravljeni slučaj "promjene režima" u Obali Bjelokosti 2011. gdje je Pariz odigrao ključnu ulogu.
Promjena vlasti i dolazak Hollandea na vlast za mnoge je predstavljalo nadu da će Pariz krenuti jednom pozitivnijom politikom. Čak je i sirijski predsjednik Assad poslao u Pariz čestitke Hollandeu na pobjedi izrazivši nadu za otvaranje novog poglavlja u odnosima između Sirije i Francuske.
Nažalost, Hollande se pokazao kao veliko razočarenje, naročito kod onih koji su od njega očekivali promjenu.
Po pitanju Sirije pokazao se agresivnijim i od svog prethodnika. Čak i u trenutku kada su se neki drugi europski centri malo povukli, naročito nakon što je postalo i njima jasno da medijska priča o Siriji, borbi između "režima i pro-demokratskih pobunjenika", nema veze sa stvarnošću na terenu gdje terorističke trupe brutalno ubijaju narod, Pariz pod vodstvom Hollandea ostao je predan anti-sirijskom djelovanju.
Dakako, valja još jednom spomenuti kako je Sirija bivša francuska kolonija te stoga ne iznenađuje da Pariz želi ovdje provoditi svoju politiku. Hollande se pokazao vjernim nasljednikom Sarkozyeve vanjske politike, a tim je potezima još jednom potvrdio kako razlike između francuskog lijevog i desnog centra zapravo više niti ne postoje.
Hollandeova "Socijalistička" stranka čini sve ono čemu bi se socijalisti, da jesu socijalisti, trebali protiviti, a neo-kolonijalističke tendencije su na vrhu popisa. Zanimljivo je pritom spomenuti kako Hollande ni na unutarnjem planu ne pokazuje nikakvu "socijalističku" stranu već žestoko uvodi mjere štednje i druge anti-radničke mjere.
Narod Francuske ga je izabrao upravo s ciljem da se spase od ovakve politike. Mnoge će naredni period u Francuskoj šokirati, no nakon ovakvog razočarenja zapravo ni neće biti šokantno ako vlast preuzme desničarski Nacionalni Front pod vodstvom - možda buduće predsjednice - Marine Le Pen.
Kada govorimo o francuskom neo-kolonijalizmu prva asocijacija je Afrika i to s razlogom. Pariz i dan danas uvelike profitira upličući se u unutarnju politiku svojih bivših kolonija. Kontrolirajući državne vlasti osiguravaju sami sebi i svojim kompanijama povlašteni položaj i pristup velikim afričkim prirodnom bogatstvima.
Sarkozy je pomogao razbiti Libiju nakon čega su brojni libijski Tuarezi (pripadnici afričkog plemena s prostora Sahare) otišli iz zemlje, jer pod novim islamsitičkim vlastima sigurno ne bi mogli živjeti, te došli na sjever zapadnoafričke republike Mali, od kuda i potječu. Tuarezi su ovdje preuzeli kontrolu nad sjevernim dijelom zemlje te proglasili svoju nezavisnu državu Azawad.
"Problem" je u tome što Azawad leži na velikim prirodnim bogatstvima, od zlata pa nadalje, a Pariz nikako nije mogao prihvatiti da se taj prostor nađe izvan njihove političke kontrole. Ističući kako je zapravo glavna prijetnja u Maliju Al-Qaeda, francuski predsjednik Hollande pokrenuo je vojnu intervenciju koja je zapravo imala za cilj osigurati francuske ekonomske interese u ovoj zemlji.
Nakon Malija, koji se još uvijek nalazi u kaosu nakon izbijanja rata, krenuo je i sukob u Srednjoafričkoj Republici (SAR), još jednoj bivšoj francuskoj koloniji. I ovdje je Pariz pod vodstvom Hollandea bio duboko upleten politički podržavajući jednu stranu protiv druge što je rezultiralo rasplamsavanjem sukoba i još jednom francuskom vojnom intervencijom.
Kao i u slučaju Malija, i u SAR ulaze francuske trupe s ciljem zaštite vitalnih francuskih ekonomskih interesa, sve drugo - kao životi tamošnjih stanovnika i njihova sigurnost - je sekundarno.
Za odnos Francuske prema Africi često se koristi termin "Françafrique". Primarno je riječ o neo-kolonijalnom i eksploatacijskom odnosu Pariza prema bivšim afričkim kolonijama, državama koje su nastale formalnom de-kolonizacijom 60-ih te državama koje su i danas pod utjecajem Francuske na ovaj ili onaj način.
Od 1960. do danas Francuska je vojno intervenirala u Africi čak preko 30 puta. Francuska i danas ima svoje vojne baze u ovim afričkim zemljama: Gabon, Senegal, Džibuti, Mayotte i Réunion.
Francuska danas ima utjecaj u svim afričkim zemljama gdje se govori francuski ili je francuski jedan od glavnih jezika, a to su: Togo, Republika Kongo, Demokratska Republika Kongo, Ruanda, Senegal, Obala Bjelokosti, Kamerun, Burundi, Čad, Komori, Gabon, Burkina Faso, Madagaskar, Benin, Tunis, Maroko, Gvineja, Niger, Džibuti, Mali, Srednjoafrička Republika, Mauritanija, Alžir te Ekvatorijalna Gvineja.
Na cijeli ovaj popis Pariz računa iz perspektive vlastitih ekonomskih interesa. No, Hollande ide i korak dalje te je ovog tjedna zapravo zaprijetio liderima brojnih afričkih zemalja upozoravajući ih da se ne pokušavaju održati na vlasti promjenama Ustava.
Pred dolazak u Senegal u petak, gdje se održava summit frankofonskih zemalja, Hollande je upozorio afričke lidere da obrate pozornost na Burkinu Faso gdje je s vlasti srušen dugogodišnji predsjednik Blaise Compaore. Hollande sada zauzima stav koji govori da je Pariz, navodno, uz narod Burkine Faso, no to uopće nije točno. Da, Pariz se odrekao Compaorea, ali tek kada je postalo očito da će ovaj biti srušen.
"Odlazak Blaisea Compaorea može poslužiti kao lekcija mnogim liderima, ne samo afričkim. Ne možete mijenjati Ustavni poredak za vlastiti probitak", rekao je Hollande u intervjuu za kanal France 24.
Kome se Hollande obraća? Svim onim afričkim liderima koji bi se eventualno mogli "oteti kontroli" i prestati slušati Pariz oko svega, naročito kada je riječ o njihovim vlastitim nacionalnim interesima, a to je nešto što Afrika neće moći razviti sve dok se ne oslobodi jarma neo-kolonijalizma koji i danas eksploatira kontinent, samo su metode drugačije i ta eksploatacija nije toliko brutalna i očita.
Konkretno, Hollande se obraća liderima zemalja kao što su Republika Kongo, Benin, Demokratska Republika Kongo i Ruanda. U ovim zemljama na vlasti su predsjednici kojima se mandati približavaju kraju, a Pariz očekuje da bi isti mogli uvesti Ustavne promjene kako bi sebe održali dulje na vlasti.
Tu su također i zemlje gdje lideri vladaju bez ograničenja trajanja mandata, a to su Čad, Kamerun, Togo i Gabon.
"Francuska se zalaže za određene vrednote i principe, a slobodni i demokratski izbori trebali bi biti osigurani", rekao je Hollande, sugerirajući kako će se i Pariz direktno angažirati oko toga. Dakako, lideri koji rade u interesu Pariza biti će pošteđeni francuskog pritiska, dok ovi drugi - koji maštaju o vlastitim nacionalnim interesima (kao što je bio lider Burkine Faso 80-ih godina: - mogu očekivati sezonu "smjena režima".
advance.hr
_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.
|
FAQ
Postano: 30 stu 2014 10:20 
