Vaper club

e-cigarete forum
Zadnji put si ovdje bio: 06 tra 2020 23:49. Sada je: 06 tra 2020 23:49.

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]




 [ 1 post ] 
Autor Poruka
 Naslov: Šime Stipaničev
PostPostano: 13 lis 2012 13:19 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen: 02 ožu 2011 14:18
Postovi: 11043
Lokacija: Samobor
slika


Vitar, jidro, more – Šime. Da, i maslinovo ulje. To su asocijacije na jednog od najpoznatijih hrvatskih skipera, koji je i više od toga. Od najranijeg djetinjstva Šime Mali povezan je s morskim svijetom, a svoje prve jedriličarske korake napravio je na maloj obiteljskoj jedrilici i jedreći u malim klasama u Jedriličarskom klubu “Split”. Malo godina poslije Šime Veliki prvi je od ljudi naše strane Jadrana koji je na čuvenoj regati u klasi Mini Transat sam preplovio Atlantik u 27 dana, otisnuvši se u batelini, šest i po metara dugoj i tri širokoj jedriličici, preko velikoga mora s jedinim dopingom – maslinovim uljem iz Tribunja.

Neka se srame moreljupci koji nisu pogledali njegov dokumentarac ili pročitali libar “Ocean i sam”... Kao član posada ili skiper jedrio je na bezbroj regata, od olimpijskih klasa do velikih krstaša, a u kopnenom životu godinama je bio apsolvent brodogradnje na splitskom FESB-u, ove je godine diplomirao, a Šimu Stipaničeva (31) sada okupira ideja da svoja iskustva podijeli s onima kojima su potrebna; u suradnji s Hrvatskim jedriličarskim savezom organizira i vodi prvi tečaj sigurnosti i preživljavanju na moru za jedriličare po međunarodnim standardima.

− Svaka regata po pravilima ISAF-a − dakle, oko svijeta, prekooceanske ili malo duže odobalne regate − traži položen takav tečaj za skipera i dio posade. Posebno se na sigurnost počelo misliti nakon velike katastrofe 1979. godine, kad je južno od Irske nakon iznenadne plitke ciklone poginulo 15 jedriličara, a napuštene su bile 24 jedrilice, od kojih ih je pet potonulo. Druga je velika tragedija iz 1998. godine, kad je na regati Sydney Hobart poginulo šest jedriličara. Možda to nekad ni meni nije bilo sasvim jasno, ali danas znam: svi koji idu na more moraju se znati ponašati u situacijama kad nešto krene po zlu.

Intenzivni tečaj traje dva dana po osam sati, bavimo se različitim kategorijama spašavanja, upotrebom pirotehnike, aktivacijom splavi za spašavanje, helikopterskim spašavanjem, mornarskim vještinama, što raditi kad ti pukne jarbol, kobilica, kad imaš čovjeka u moru, kako bi trebala izgledati brodska apoteka, kako pružiti prvu pomoć... Na prvom tečaju bilo je dosta iskusnih jedriličara koji su bili vrlo zainteresirani za ono što su čuli. Tečaj nije samo za profi jedriličare, mislim da je koristan i svima onima koji žele nešto naučiti o sigurnosti na moru − kaže Stipaničev.

» Kako se onda netko, recimo, iz srednje Europe, tko nikad nije vidio more, usudi uzeti jedrilicu i krenuti po Jadranu? Čudo da se svi vrate živi i zdravi!

− Oni su često oprezniji nego, na primjer, skiper koji provede 15 tjedana na moru i kojemu je puna kapa broda, turista, kuvanja i pričanja, a presiguran je u svoje “iskustvo”. I sebe mogu staviti u tu grupu. Mnogi stranci koji dolaze iz nemorskih zemalja prođu tečaj spašavanja prije godišnjeg odmora, vrlo su odgovorni.

» Kao, recimo, Slovenci, koji godinama imaju izvanredne jedriličare?

− Oni su primjer naroda s malo mora, a izvrsnim nautičarima, imaju ono što nama često nedostaje – odgovornost i ozbiljnost na moru. Na koncu, da nije bilo mojih prijatelja, slovenskih skipera Andraža Mihelina i Kristijana Hajnšeka, koji su u solo mini jedrilicama prevalili Atlantik, možda ni meni to ne bi nikad palo na pamet...

» Vratimo se na skipere; mnogi teško podnose ljetne čartere, kad nisu samo upravitelji broda, nego i konobari, vodiči, kuhari...

− To je takav posao, istina, vrlo naporan, ali za mladog čovjeka riječ je o vrlo dobrim prihodima i stjecanju iskustva. Može raditi na tjednu zaradu, a može imati ugovor s čarter tvrtkom i cijelu godinu primati plaću i biti osiguran. Ako radi s guštom, tu će stvoriti i mnoga korisna prijateljstva, voditi zanimljive razgovore s ljudima sa svih strana svijeta koje nikad ne bi upoznao u “običnom” životu, usavršiti strani jezik... Na koncu, upoznat će sve jadranske vale i porte. Ovisi sve kako se gleda, a iskustvo koje se stječe bitnije je od svega. Svakako da je to i psihičko opterećenje, velika odgovornost, razumin ljude koji se nakon takvog lita osjećaju zgaženi. Najbitnije je što duže ostat zdrav u glavi i ne dozvoliti da izgubiš dostojanstvo, jer na brodu si i kapetan i batler. Jedrenje kao aktivnost i kao profesija je šaroliko, ima stotine opcija, a mene zanima dosta njih, od gradnje broda do oceanskog iskustva.

» Kad je bilo vaše prvo profesionalno iskustvo?

− S 18 godina sam s još nekoliko iskusnih jedriličara transferirao “bavariju 42” iz Splita na Kanare. To je bio prvi susret s velikim morem i moj ulazak u skiperske vode.

» I izlazak iz studentskih?

− A nije, istina je da sam rastegao faks, ali znao sam da ću ga okončati, kad-tad, jer ne volim vući repove za sobom.

» Brodogradnja bi vam mogla koristiti?

− Dok studiraš, upijaš milijun informacija za koje ne znaš hoće li ti i kada koristiti. Onda se kasnije povezuje. Međutim, falila mi je praksa u škveru, nitko te ne priprema za rad s ljudima u pogonu, a to je jako, jako važno i silno me zanima. Ako netko svojim rukama stvara brod 50 godina, to je konkretnije nego sve priče mladih inženjera i menadžera. U malom brodogradilištu moga rođaka “Stipaničev” u Tribunju proučavao sam drvenu brodogradnju i to je nešto što me fascinira.

» Kao i regate latinskoga idra?

− Jedrenje latinskim idrom moj je pravi hobi i redovito idem na regate, koje se skoro svake nedilje održavaju na otocima šibenskog akvatorija. Zaljubljen sam u tradicijska plovila, a jednim takvim imali smo ideju Stipe Božić, Jasen Boko i ja odjedriti u Grčku.

» Opet avantura?

− Nisam ja avanturist. Što je avanturist? Čovik koji putuje svitom i misli kako proživljava nešto nevjerojatno, a u svakoj vukojebini samo gledaju kako će mu izmust nešto para. I sve se svede na to da plaćaš usluge nekim ljudima, koji isti čas vide da si stranac i da imaš nešto love. Kao i svaki turist, samo nisi u uobičajenim turističkim zonama. Pa i sama rič govori: avan-turist! Istina je da sam svestran, ali ne volim se zvati avanturistom. Smatram se jedriličarom i skiperom koji se razumije i u brodogradnju.

» Odlična teorija... Kako onda zapravo odlutati?

− E, ali ja znam samo za svoju opciju. Svatko odluta na svoj način. Ja recimo otiđem na đitu, baziram se na osnovnim potrebama i provedem puno vremena roneći pod morem. To mi je najdraža meditacija.

» Čak ni sam na oceanu nije avantura?

− A ne, to je sport s primjesom ekstremnosti. Kad si dovoljno dugo u nečemu, onda nema mjesta avanturi, ostaje samo rješavanje očekivanih i neočekivanih situacija. Baš me ovih dana zove prijatelj Talijan da dođem na njegovu jedrilicu u Polineziju. Tvrdi da brodovi nisu stvoreni ni za šta drugo nego za Pacifik i da mogu zaboravit sve šta sam dosad doživija. Kad ti to poruči neko ko je oplovija cili svit ka on, onda mora bit nešto u tome.

» A oplovit svit?

− Kao Joža Horvat i Mario Saletto? Mladenački snovi počeli su vitrit još davno. A opet, zašto ne, ovisi o okolnostima i s kim.

» Ne sam, kao na Transatu, izgleda da pored svih ludila oceana najteže pada samoća?

− Prošlo je pet godina i sad bismo opet tribali vadit nešto iz pepela...

» Da uvedemo u drugo pitanje, pomalo... Znači, sam?

− Ha, ajde! Transatlantska regata u nezamislivo maloj jedrilici, bez motora i komunikacije s vanjskim svitom, duga otprilike četiri i po tisuće milja, bila je moja prilika za bijeg iz kolotečine i šansa da napravim nešto veliko za sebe i puno ljudi koji su se zbog toga radovali. Imao sam potrebu demistificirati taj prelazak oceana, pa u knjizi objasniti kako se to radi. Je, najteže su mi padali nespavanje i izoliranost. Informacija je ljudima današnjice kao hrana, a samoću naša civilizacija ne tolerira.

» Sada želite opet, samo malo sjevernije?

− Već dosta vremena želja mi je Route de Rhum ili Ruta ruma, jedna od mitskih, najtežih regata, sjevernije je na Atlantiku i na putu mnogih ciklona, ali ide se većom 12-metarskom jedrilicom opremljenom satelitskim komunikacijama, za razliku od klase Mini Transat, koja nije imala gotovo ništa od opreme. Kreće 2014. godine iz St. Maloa u Bretagni do Guadalupe na Karibima.

» A prethodi najgori dio posla, traženje sponzora?

− Puno se kockica mora posložiti. Želio bih izbjeći riječ “novac”, ali ako kažeš ono najlakše “nema novaca”, nikad ništa nećeš postići. Uvik je opasnost da ta potraga za novcem zaguši tvoje ideale i stav da radiš nešto veliko. Ali i to je dio natjecanja, u trenutku kad prođeš kroz cilj svi su na dobitku.

» Što bi volio imati na majici kad uđeš u cilj?

− “Pipi”! Kad bih išao s brodom preko oceana koji se zove “Pipi”, taj bi “Pipi” ostao zapamćen kao u vrijeme Šole i Ane Sasso, jer je ovdje riječ o velikom, svjetskom pothvatu, a ne nečemu što se mijenja svaki čas. Tako danas rijetko tko zna što je “Hajduku” bilo na prsima prije desetak godina, ali “Pipi” s Bačvica se pamti!

» Kojim je narodima jedrenje najviše u krvi?

− Ako govorimo u suvremenom jedrenju, onda u odobalnom jedrenju prednjače Francuzi; i oni sa Sjevera i oni s Mediterana. Imaju veliko, surovo more. Ako te u nas odnese more, bacit će te u najgorem slučaju u Italiju, a tamo... Možda te više niko neće nać ili ćeš se nasukat na Ameriku! Mediteran je po pitanju brzih, iznenadnih nevera čak okrutniji od Atlantika, gdje ti put i sudbinu određuju konstantni vjetrovi i predvidljive ciklone. Uvik me takne kad vidim kako stari Francuzi, muž i žena, svaki vikend, ili bilo koji dan kad je dobar vitar, odvežu jedrilicu i idu na more ka na rekreacijsku šetnju. To je pravi odnos prema moru.

» Neki su po cijelu godinu na moru?

− Ima puno jedriličara, posebno Engleza, Novozelanđana, Australaca koji žive u borši, samo se s jedne oceanske regate prebacuju na drugu, putuju svitom u potrazi za vitrom. Nisam od te vrste ljudi. Iman svoju kuću i znan di je, u Dalmaciji, jer mi je tu dobro i tu želim živit.

» Zašto jedrenje nije više u krvi dalmatinskih sredina, zbog čega Split nema akademiju, nema rekreacijskog jedrenja za građane..., a more nam je pred nosom?

− Split je, uz Tribunj i Šibenik, moje misto i znam da ima puno ljudi koji bi tili i mogu, ali nikako im se ne da raširit jedro! Moraš bit vrlo prgav i tvrdoglav da bi u toj sredini uspio. Tko može natjerat nekoga da se posveti morskom sportu, da odgaja ljude, uči ih o jedrima i vjetrovima, da omasovi taj sport i rekreaciju? Ili si stvoren za život na moru ili nisi, tako je i s ljudima i s gradovima.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.


Povratak na vrh
  
 
 [ 1 post ] 

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]


Online

Trenutno korisnika: crawl i 2 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Idi na:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group
HR (CRO) by vaper club