Inače moj omiljeni klub, počeo sam navijati za Hajduk još kao klinjo. Imao sam možda 6 ili 7 godina, kad je počelo sa nogometom, i kad sam počeo otkrivati sve te velike nogometne klubove. I dok je cijelo selo, tako još '84. navijalo za Zvezdu ili Partizan, te smo imali tek ponekog Dinamovca, ja sam odabrao Hajduk.
Zašto? Pa eto, uvijek sam bio buntovan, bilo je dovoljno da netko uperi prst u mene pa da se pohrvam sa njime, a ako je bio puno veći i uporan, dobio bi ili kamenčugu ili ciglu u glavu, izgleda da mi je bilo od malih nogu suđeno da budem protiv svega

Bio je to divan klub onih dana, Vujović, Gudelj, Asanović, Čelić, Slišković i ostala ekipa, klub koji je parirao svim federalnim klubovima bivše SFRJ.
Godine su prolazile, igrači se mijenjali, no Hajduk je uvijek bio Hajduk, ponosan i jak.
I onda, kao da je grom pukao u njega (da ne kažem politika), počele farse, afere, promjene trenera i vodstva kluba su se počele događati češće nego što bih ja promjenio čarape valjda. Na kraju mi se sve zgadilo, i prestao sam pratiti nogometnu scenu općenito.
Odabrao sam da rađe imam u sjećanju onaj jaki i ponositi klub kojeg se sjećam od trenutka izbora kluba za kojeg ću navijati, nego da gledam lopove kako se smjenjuju, sustavno ga pljačkaju, i pretvaraju nekoć moćni nogometni stroj u degutantno ironičnu farsu. Klub sa najljepšim stadionom u Hrvatskoj a i šire, i onda se nekome digne ku*ac i sve od u 3pm u par godina. Jadno...