Vaper club

e-cigarete forum
Zadnji put si ovdje bio: 14 stu 2019 19:39. Sada je: 14 stu 2019 19:39.

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]




 [ 2 post(ov)a ] 
Autor Poruka
 Naslov: Rojava
PostPostano: 12 lis 2014 00:42 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen: 02 ožu 2011 14:18
Postovi: 10980
Lokacija: Samobor
Razbijanje Rojava revolucije: ideali jednakosti, radničke samouprave i direktne demokracije upravo se guše u krvi i genocidu od strane fanatičnog fašizma pred očima cijelog svijeta i međunarodne ljevice koja to mirno promatra


Sirijski Kurdistan, Zapadni Kurdistan ili jednostavno jednom riječju - Rojava ("zapad" na kurdskom), je od 2012. de facto autonomna kurdska regija na sjeveru i sjeveroistoku Sirije.

Na ovom prostoru ove godine formiran je - prije svega unikatnom povijesnom prilikom - možda i najnapredniji ljevičarski ustroj na Bliskom istoku. Pritom ne govorimo o nikakvim "režimskim socijalizmima", već o jednom konceptu koji je napredan po svim aspektima - konceptu koji je inkorporirao ljevičarske ideale kakvi su oni uvijek u osnovi i trebali biti, slobodni od devijacija i pretjeranih "adaptacija prema povijesnim okolnostima". Govorimo o ustroju koji je iz temelja izgrađen na direktnoj demokraciji, radničkom samoupravljanju, potpunoj jednakosti spolova i drugim temeljnim ljudskim pravima.

Naravno, ništa nikada nije idealno, pa ni "Rojava Revolucija", ali svejedno je riječ o jednom iznimno važnom, istinski demokratskom, projektu, čija je već jedna trećina progutana od strane islamo-fašističke terorističke vojske ISIL.

Aktualna borba za grad Kobani samim time dobiva jednu znatno veću dimenziju, simboliku koja prelazi okvire geostrategije.

No, prije svega, krenimo s terminologijom. Vojnu kontrolu nad ovim prostorom drže kurdske Narodne Obrambene Jedinice (YPG) koje su pak osnovane početkom rata u Siriji (2011.) od strane kurdske stranke Demokratska Unija (PYD). Stranka PYD je ljevičarska i sekularna kurdska stranka direktno povezana s Kurdistanskom Radničkom Partijom (PKK) - nekoć marksističkom revolucionarnom gerilom koja se borila za osamostaljenje Kurdistana od Turske, no danas ima neke druge političke i taktičke ideje.

Sve u svemu, u samom početku važno je napomenuti kako na prostoru Sirijskog Kurdistana, Rojave, danas imamo dvije ključne kurdske frakcije. Prvu smo već istaknuli, to je pro-PKK ljevičarski PYD. Druga snažna frakcija je Kurdsko Nacionalno Vijeće (KNC).

Dvije najmoćnije frakcije, iz čiste nužnosti, većinom surađuju na prostoru Rojave, no ideološki su vrlo drugačije. Naime, Kurdsko Nacionalno Vijeće (KNC) pod sponzorstvom je desničara Massouda Barzanija, predsjednika Iračkog Kurdistana, dakle kurdske frakcije koja je u jako dobrim odnosima s Turskom i turskim predsjednikom Erdoganom.

U nekim drugim, mirnijim, vremenima, ove dvije kurdske političke snage, ljevičarski PYD i desničarski KNC, teško bi bili kompatibilni (i ovdje su u početku izbijali oružani sukobi između njih), no sada ipak surađuju imajući u vidu zajednički, kurdski, interes.

No, postoji jedna razlika, vrlo bitna razlika. Ljevičarski PYD kontrolira Narodne Obrambene Jedinice (YPG) i ne dopušta niti jednoj drugoj kurdskoj političkoj frakciji da izgrađuje vojno krilo svoje stranke. Stava su da je YPG dovoljan za obranu Rojave, no nema sumnje da pritom drže i svoju političku poziciju dominantnom.

Na prostoru Rojave, tj. kurdskom prostoru Sirije, mir je generalno trajao sve do pojave ISIL-a. FSA ih nisu napadali, sirijska vojska se povukla s kurdskih prostora. Kurdi su iskoristili činjenicu da je njihov prostor ostao oaza mira u ratom zahvaćenoj Siriji za pokretanje znatnog progresa u vladajućem ustroju, nazivajući proces Rojava Revolucijom.

Načela na kojima su zamislili svoj budući ustroj su, bez sumnje, vrlo progresivna, a sama ideja uvelike proizlazi iz esencijalne evolucije političke doktrine PKK-a koji je napustio marksistički revolucionarni karakter te počeo promovirati jedan decentralizirani model s naglaskom na direktnu demokraciju.

No, pojedini Kurdi Rojavi pripisuju i neke mitove koji nisu sasvim točni. Npr. priča o "revoluciji" je poprilično nategnuta - Rojava nije "prostor oslobođen od režima", kako neki tvrde, već je sirijska vojska svojevoljno prepustila Kurdima kontrolu na temelju direktnog, mada ne javnog, dogovora.

Nadalje, Kurdi u Rojavi vole isticati svoje progresivne ideale kao model za ustroj ne samo šireg Kurdistana, već kao i model za "birokratsku državu naciju" svugdje. Problem s tim idealizmom je javno negiranje pragmatičnosti i kurdskog vrlo aktivnog "realpolitika". Nije tajna da su PYD već godinama u kontaktu sa SAD-om, mada taj isti SAD njihovu krovnu organizaciju, PKK, i dalje klasificira kao "terorističku organizaciju".

Kurde u Rojavi se već neko vrijeme pokušava nagovoriti od strane SAD-a da pređu na stranu FSA i da pokrenu zajedničku borbu protiv vlasti u Damasku. Dakle, Washington od Kurda traži da napadnu one koji su im i omogućili razvoj vlastite autonomije. Da Kurdi takvu ponudu prihvate, to bi bio njihov trajni gubitak svakog kredibiliteta, no sama činjenica da se uopće upuštaju u ovakve konzultacije već donekle dovodi u pitanje njihove toliko isticane uzvišene ideale.

Da li povijesni kontekst kurdskog pitanja čini određenu razinu "oportunizma" neminovnom? I to bi se moglo argumentirati. No, sama činjenica da Kurdi u Siriji ni sami često ne znaju na koga bi se oslonili - jer svaki "saveznik" može biti i njihov neprijatelj, to je jasno. Sirijske vlasti u Damasku su Kurdima dale autonomiju, vojska se povukla, a Kurdi su preuzeli kontrolu nad Rojavom, ali dokle? Što će se desiti ako jednog dana sirijska vojska pobjedi u ovom ratu - hoće li ostaviti Kurde na miru, imajući u vidu da baš prostor Sirijskog Kurdistana leži na znatnim resursima?

To bi bila adekvatna nagrada za Kurde koji su se, realno gledajući, mogli već u početku prikloniti pobunjenicima, a SAD im je sigurno nudio sve i svašta u zamjenu za takvu lojalnost. No, činjenica da status sirijskih Kurda nikada nije pravno definiran, autonomija postoji samo de facto, ne i de jure, a to je dodatni razlog za kurdsku zabrinutost.

Onda se desio ISIL koji se snažno i brutalno okomio na Kurde koji su se već ponadali kako će možda izbjeći ratni pakao. Ne samo da ga nisu izbjegli već im je on stigao u najgorem i najgenocidnijem obliku.

Moramo se pitati - kažnjava li netko Kurde zbog njihove neutralnosti? U svakom slučaju, bez obzira do koje mjere ustroj Rojave bio "revolucija" ili "evolucija", ISIL nastoji sve zajedno izbrisati s lica zemlje.

To je jedan strašan scenarij, jer uz sve zamjerke koje se mogu pripisati Kurdima, njihov projekt je ipak možda i najpozitivniji aspekt ove cjelokupne kaotične situacije. Zapravo, za one koji naprosto vole tražiti idealizme iz velikih previranja - Rojava je jedini pozitivni idealizam koji je proizašao iz tzv. "revolucije" u Siriji koja je počela 2011.

Zašto uporno tražiti pozitivne priče tamo gdje ih nema, ako one zaista egzistiraju na kojih stotinjak kilometara dalje? Zadnjih godina mnogi su bili naprosto oduševljeni idejom političkog Islama, vidjevši u njegovom dolasku nešto vrlo demokratsko i progresivno. Kolika kriza mora biti u redovima progresivaca da politiku neslobodnu od religije ističu kao "novu veliku stvar"? Taj argument je uvijek bio čudan i mnogima teško shvatljiv.

Bolje politički Islam nego diktatura? Zašto bi se debata morala nužno svoditi samo na ova dva izbora? Što je toliko odbojno u implementaciji sekularne demokracije na Bliskom istoku? Zašto joj ne dati priliku? Zašto je priča o demokraciji u ovoj regiji postala priča o političkom Islamu (tj. Islamizmu)?

Europski liberalni ljevičari sigurno se ne bi u Europi zalagali za "politički katolicizam" ili "političko pravoslavlje", zašto su onda mnogi toliki pobornici političkog Islama na Bliskom istoku? Zbog pretpostavke da je ljudima Bliskog istoka religija važnija nego ljudima u Europi? Pa čak i da jest tako, što imaju od amalgamacije države i religije? Zar je u sekularnoj Siriji zabranjeno biti sunit, kršćanin ili židov? S kolikom naklonošću politički Islam gleda na manjine, recimo na židove?

Poprilično je nakaradno kada dežurni moralisti Europe počnu zdušno promovirati desničarske ideologije, u kojima često ne manjka otrovne rasističke i anti-semitske retorike, kao nekakav ideal.

Jedini argument za širenje političkog Islama je činjenica da će isti biti vrlo kompatibilan sa Zapadnim liberalnim tržišnim vrijednostima. Istina je da politički Islam u pravilu ni ne raspravlja o Islamu, više ih zanimaju teme kako povećati izvoz, učinkovitost radnika, gomilati kapital. To je jezik sporazumijevanja, tipični desničarski "pro-biznis" jezik kojem će religija doći samo kao sredstvo kontrole. Pogledajmo samo Tursku, ona je idealan primjer - stoga nije čudno da se godinama na Zapadu zagovara širenje "turskog modela" u cijeloj regiji.

Ono što pak izgleda nakaradno, zapravo i nije - liberalno ljevičarski moralisti Europe zapravo su postali fanatični obožavatelji slobodnog tržišta, ali si to sami još uvijek, zbog pozadine iz koje dolaze, ne mogu priznati. No, zbog činjenice da danas jesu to što jesu, mogu računati na široku medijsku ekspoziciju koja stvara lažnu sliku kao da su upravo oni i jedini predstavnici europske ljevice što je, dakako, apsolutno netočno.

Ali ako ćemo zaista pričati o progresu, to nije vlast u Damasku, ali bome nisu niti Islamisti koji s tolikom lakoćom prelaze iz "umjerenih" u radikalne redove - što zapravo govori jako puno o njima - događanja u Rojavi, s druge strane, ipak jesu. Pogledajmo i zašto.

Kurdi u Rojavi vole sebi laskati da su drugačiji, da je od inicijalnih zahtjeva za slobodom, demokracijom i ljudskim pravima, ostala samo Rojava. To nije baš točno - Sirijci koji su izašli na ulice u velikom broju tražeći upravo ove promjene također su imali autentične želje i zahtjeve. Problem je u tome što nekome očito nije odgovarala slobodna i demokratska Sirija. Naravno da nije odgovarala aktualnoj vladajućoj nomenklaturi u Damasku, ali oni nisu jedini - nije odgovarala ni onima koji su se potrudili da narodna pobuna bude brzo preoteta od strane militanata čiji ideali, u većini slučajeva, nisu bili demokratske promjene, već primarno Islamizam.

Kurdi su, zbog vlastite etničke pripadnosti, bili pošteđeni tih grubih preokreta i mogli su pojedine ideale provoditi prema vlastitom viđenju. Danas idealisti u Rojavi i dalje tvrde kako nije točno da se razvojni proces desio zahvaljujući sporazumnom povlačenju "režima", ali taj čimbenik je naprosto nemoguće ignorirati. Isti će tvrditi kako YPG "nikada nije bio ničije političko krilo" već samo kurdska obrana, što, još jednom, nije posve točno. YPG je pod okriljem PYD-a i to nije neka velika tajna.

Što je toliko progresivno u Rojavi? Puno toga zapravo. Kao prvo, ustroj koji pazi na suživot dajući manjinama direktan pristup vlasti.

Sirijski Kurdistan, Rojava, nastao je de facto početkom ove godine i sastoji se od tri kantona:

1) Cizire (Jazeera) kanton - sjeveroistok Sirije na granici s Irakom (uspostavljen 21.1.2014.) U ovom kantonu (koji se još uvijek nalazi uvelike pod kontrolom Kurda) nalaze se važni gradovi kao što su Qamishli, Al-Hasakah, Ras al-Ayn i drugi.

2) Efrin kanton - sjeverozapad Sirije (uspostavljen 29.1.2014.) U ovom kantonu ključni grad je Efrin i cijeli kanton se još uvijek uvelike nalazi pod kontrolom Kurda.

3) Kobani kanton - sjever Sirije, uz tursku granicu (uspostavljen 27.1.2014.) Ovaj centralni kurdski kanton do sada je već gotovo u potpunosti pao u ruke ISIL-a. Odolijeva još samo grad Kobani, u koji je ISIL već ušao te bi grad mogao pasti svakog trenutka. Pred početak napada na grad ISIL su zauzeli više stotina kurdskih naselja, dakle cijeli prostor centralnog Rojava kantona Kobani. Drugim riječima, ISIL je eliminirao jednu trećinu Sirijskog Kurdistana, jedna trećina Rojave progutana je od strane ISIL-a.

Može li se desiti scenarij da ISIL u potpunosti proguta Sirijski Kurdistan? Može, itekako, to uopće nije upitno - pitanje je samo kome bi to pasalo? Washingtonu? Gotovo sigurno ne bi, oni imaju određene planove za Kurde i znaju da mogu dobiti lojalnost Kurda koji od nikoga u regiji ne očekuju niti potporu niti solidarnost. Damasku isto nikako ne bi odgovaralo to, Kurdi su na kraju ipak jedina konkretna skupina protiv koje nisu morali ratovati. Nestanak Rojave u konačnici bi pasao samo jednom akteru - Turskoj.

Zašto se Turska tako panično boji Rojave? Zapravo Ankara se boji Rojave po istom ključu po kojem se i Moskva prestrašila socijalističkih tendencija u početku pobune u Donbasu. Kurdi u Rojavi ističu kako žele ispisati nove stranice povijesti, izgraditi model koji će se bazirati na ljudskosti, moralu, poštivanju, pravdi, samoupravljanju i jednakosti.

To su ti napredni ideali koje niti jedan nacionalni režim ne voli. Zato je Kobani kanton nestao u valu genocidne ISIL-ove kampanje i zato se gradu Kobani sprema masakr.

Situacija kojoj danas svjedočimo na ovom prostoru može se, nažalost, poprilično dobro komparirati s nekim povijesnim događajima. Ovo čemu svjedočimo je tipičan nalet fašizma s ciljem gušenja autentičnog progresa. Fašizam ili islamo-fašizam, nema neke velike razlike - metode su iste: neprijatelji progresa angažirati će najreakcionarnije skupine koje mogu naći i poslati će ih da ubijaju i u krvi guše sve ono što smatraju prijetnjom.

30-ih godina prošlog stoljeća fašistički puč u Španjolskoj privremeno je zaustavljen ustankom radnika, a ustanak su predvodili anarhisti i socijalisti. Iz tog ustanka u velikom dijelu Španjolske niknula je autentična socijalna revolucija u kojoj su cijeli gradovi dolazili pod ustroj direktnog demokratskog upravljanja.

Kao i Kurdi danas u Rojavi, tako su i španjolski revolucionari - kao i njihovi drugovi iz internacionalnih brigada - imali viziju da će stvoriti jedno novo slobodno društvo koje će slijediti i ostatak svijeta. Kada je njihova vizija stasala, sve velike sile urotile su se protiv njih. Fašistička Njemačka i Italija ubacivale su trupe i oružje preko granice, a druge sile su zauzele stav "ne-uplitanja" (mirnog gledanja gušenja revolucije). Građanski rat je potrajao nekoliko godina i revolucija u Španjolskoj je u konačnici ipak ugušena uz jedan od najkrvavijih masakra u krvavom 20-om stoljeću.

U Rojavi se desilo nešto slično kao i o oslobođenim španjolskim gradovima prije gušenja revolucije. U Rojavi su formirana narodna vijeća kao tijela koja donose odluke, a u svakom okrugu tri ključna dužnosnika biraju se na temelju etničke pripadnosti: jedan Kurd, jedan Arap i jedan Asirac ili armnenski kršćanin (ovisno o okrugu). Nadalje, barem jedno od tri vodeća dužnosnika mora biti žena.

Kurdi se danas, s pravom, pitaju: kako je moguće da se na jednom prostoru desi ovakav napredan ustroj, a da o tome međunarodna zajednica, naročito međunarodne ljevica, jednostavno šuti? Moguće je, nažalost, itekako je moguće. Međunarodna ljevica ovih dana "progres" pronalazi samo na stranicama propagandnih i korporativnih mainstream medija, pa stoga ne čudi kada kao "progres" vide dolazak Morsija na vlast u Egiptu, što je bilo obično iskorištavanje demokracije.

Da li toj ljevici toliko smeta činjenica da su Kurdi svoju samostalnost u Rojavi dobili sporazumom s nekima toliko mrskim "Assadovim režimom". Čak i ako preziru vlast u Damasku, zašto Kurdi moraju biti žrtva te njihove kratkovidnosti?

Za one koji situaciju prate malo šire, modernoj europskoj ljevici smeta sve što je vezano uz PKK, marksističku gerilu koju su mnogi odbacili kao "staljinističku". No, to su nekakve stare zablude, jer PKK danas uopće nije ono što je PKK nekoć bio. Istina je, PKK je bio tipičan "lenjinistički" pokret od vrha prema dole, ali doktrina PKK-a do danas je znatno evoluirala.

Njihov lider, Abdullah Ocalan, nalazi se u turskoj tamnici od 1999. No, upravo je on zaslužan za ucrtavanje nove paradigme i puta za PKK. Tako primjerice PKK danas čak niti ne traži formiranje kurdske države, već nešto sasvim drugo na tragu anarhističke misle, nešto što nazivaju "libertarijansko općinstvo".

O čemu se radi? Kurde se poziva da formiraju slobodne i samoupravne zajednice temeljene na direktnoj demokraciji koje bi u konačnici počele prelaziti nacionalne granice te bi u konačnici i same granice postale beznačajne. Ovim modelom, tvrde današnji kurdski revolucionari, stvorio bi se i globalni pokret prema stvarnoj demokraciji, ekonomiji koja bi funkcionirala na temelju suradnje (dakle, bez eksploatacije radnika), a postepeno bi dolazilo do nestanka birokratske države-nacije.

Kako god Kurdi u Rojavi to danas željeli upakirati, ovo ipak ima sve karakteristike socijalizma, jednog novog pristupa socijalizmu iz moderne perspektive 21. stoljeća.

Prateći njihove ideje nije teško zaključiti tko su im bili uzori. Model kojeg PKK danas promovira zapravo je adaptacija ideje Zapatista pobunjenika u meksičkoj regiji Chiapas. Imajući tu viziju kao vodilju, PKK su proglasili primirje s Turskom i posvetili se izgradnji demokratskih struktura na teritorijima koje već kontroliraju.

Koliko se takvo što može izvesti na teritoriju Turske, vrlo je upitno, no Sirija je postala idealan prostor za ovaj eksperiment. 2012. sirijske vlasti su doslovno Kurdima poručile "evo vam teritorij, radite što hoćete, samo nemojte nas napadati". To je Kurdima dalo priliku da cijelu evoluciju PKK doktrine - koja je stasala u klasičnim okvirima revolucionarnog socijalizma i stigla do nekih sasvim novih spoznaja - implementiraju na terenu uz potpunu slobodu.

Formirana su vijeća, skupštine, narodne milicije, a imovina sirijskih vlasti pretvorena je u radničko samoupravne kooperative. Ako nije socijalistička, barem je socijalna revolucija. I sve to su Kurdi postigli unatoč sporadičnim napadima srednjovjekovnih ekstremista iz ISIL-a, no ti raniji napadi bili su tek manja smetnja u usporedbi s ovima sada. ISIL je, kao što i znamo, ovog ljeta "skrenuo" u Irak i tamo se naoružao najmodernijim oružjem američke proizvodnje kojime se gradila iračka vojska. Nakon povratka iz Iraka u Siriju više to nije bio onaj isti ISIL, ovo je sada jedna velika teroristička vojska koju narodne milicije Rojave više nisu u stanju zaustaviti.

Unatoč teškoj situaciji, snage Rojave i PKK-a (zapravo ideološki jedna te ista snaga) uspjele su ovog ljeta ući u Irak i slomiti ISIL-ovu opsadu nad planinom Sinjar. Spasili su na tisuće Jezida nakon što irački Kurdi, Barzanijeva Peshmerga, pobjegli s mjesta borbe. U regiji se vojni uspjeh snaga Rojave slavio kao veliki podvig, dok su američki i europski mediji odlučili sve skupa prešutjeti pripisujući pobjedu kod Sinjara američkim zračnim snagama.

Sada se ISIL vratio, s američkim tenkovima, artiljerijom, oružjem... Turska vojska nalazi se na granici i sprječava ulazak kurdskih boraca iz pravca Turske, sprječava svako pojačanje, bilo u ljudstvu bilo u oružju. U isto vrijeme iznad Kobanija zuje američki vojni zrakoplovi te samo povremeno izvedu pokoji, simbolički, zračni napad na ISIL, čisto da spase obraz, da kada krene masakr Kurda ne ispadne da nisu učinili baš ništa.

Tko su moderne brutalne Falange ako ne ISIL? Tko su današnje Mujeres Libres ako ne hrabre žene na barikadama Kobanija? Skandalozno je i zločinački da svijet, međunarodna ljevica, dopusti da Rojavu zatekne ovakva strašna sudbina. Strašno je da se ta ista međunarodna ljevica stalno žali na to kako se u svijetu više "ništa ne događa", nema više autentičnih ljevičarskih pokreta, podviga - sada kada se jedan rodio i stasao, pustiti će ga se brutalnom uništenju od strane fašista, gotovo bez znanja, a povijest će se još jednom ponoviti.

Svaki fašistički napad u Siriji i Iraku je strašan, ali ovaj napad na Kobani posebno je bolan, možda zato što je jednostavno nemoguće gledati na Kobani kao na grad poput drugih, točku na geopolitičkoj karti Bliskog istoka. Znajući da je Kobani bio puno više, da su se u njemu sve do nedavno, zaista, razvijale ideje direktne demokracije o kojoj se toliko govori samo u teoretskoj osnovi, znajući da je to bio grad u koji je radnička samouprava vraćena kao idealni društveni ustroj kontra svijeta u kojem eksploatacija dominira gotovo svugdje... znajući sve to, biti će posebno bolno gledati gušenje tog grada, a tom osjećaju pridonosi činjenica da u svakom trenutku isti može biti spašen od strane aktera kao što su SAD i Turska. Neće biti spašen, ne smije biti spašen, gradovi sa samoupravnim socijalističkim tendencijama se ne spašavaju - Kobani neće biti spašen, a sada znamo i zašto.

advance.hr

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.


Povratak na vrh
  
 
 Naslov: Re: Rojava
PostPostano: 12 lis 2014 14:53 
Offline
Avatar

Pridružen: 15 pro 2013 23:28
Postovi: 920
Lokacija: Split
:dobar: :plus:

_________________
*Where ignorance is bliss, 'tis folly to be wise.*

slika


Povratak na vrh
  
 
 [ 2 post(ov)a ] 

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]


Online

Trenutno korisnika: crawl i 0 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Idi na:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group
HR (CRO) by vaper club