Mate Kapović

Corto_1973

Od 1945. do 1990. bez privatnog sektora?

Jedan je od vidova ideološke tranzicije u kapitalizam, koja se neprestano mora potvrđivati, i pljuvanje po javnom sektoru. Sve sile prokapitalističke Hrvatske sjedinile su se u svetu hajku protiv tog bauka.

Ključni dio prelaska iz realsocijalističkog sistema u današnji, kapitalistički, bila je privatizacija, kojom je nekadašnje društveno vlasništvo (vlasništvo cijeloga društva, svih nas) postalo vlasništvo novostvorene kapitalističke manjine. Tako je većina tvornicâ, kompanijâ, trgovinâ, hotelâ itd. (ono što se klasično zove 'sredstva za proizvodnju') prešla u ruke privatnih vlasnika.

No osim što je kapitalizam morao biti uspostavljen na toj bazičnoj, prozaičnoj, razini, morao je biti uspostavljen i na ideološkoj razini. Kao što i ovaj prvi proces još traje (jer se još nije uspjelo privatizirati baš sve ‒ npr. Petrokemija ‒ ali ide se u tom smjeru), traje i ovaj drugi. Tako su nas npr. uvjerili da je samoupravljanje (dakle, 'upravljanje samim sobom', što je više-manje demokracija na radnom mjestu) nešto loše. Sama riječ radnik je postala poprilično sumnjiva i zamijenjena je 'hrvatskijom' i kapitalističkijom riječi djelatnik.

Pljuvanje po javnom sektoru

Jedan je od vidova ideološke tranzicije u kapitalizam, koja se neprestano mora potvrđivati, i pljuvanje po javnom sektoru. Sve sile prokapitalističke Hrvatske sjedinile su se u svetu hajku protiv tog bauka: HUP i poduzetnički vizionari, fanatični novinari Bljutarnjeg i libertarijanski blogovi, liberalni intelektualci i aynrandijanski proroci po forumima. Svako malo se oplete po javnom sektoru da su svi doti jednoga paraziti, a i bilo kome se tko radi na fakultetu (javnom, jasno, jer kod nas ni nema privatnih fakulteta ‒ samo privatnih škola, visokih škola i veleučilišta, gdje se, na ovaj ili onaj način, diplome kupuju) ne zaboravi napomenuti da što se on javlja kad ne radi u svetom privatnom sektoru (naravno, izostavlja se to da u privatnom sektoru praktički nema slobode govora).

Zašto se to radi je jasno. Apologeti kapitalizma, naime, smatraju da uloga države više-manje može biti samo to da upošljava specijalce i njihove pse koji će štititi tajkune u njihovim dvorcima i vilama kada ljudima jednom voda dođe do grla (eventualno država može dati tu i tamo marljivom poduzetniku kakav poticaj ili olakšicu, ali o tome apologeti ne vole baš previše govoriti). Što se pak tiče zdravstva ili obrazovanja ‒ ta tu je svatko za se odgovoran. Tko nema parâ, neka umre neuk.

Još je jedan cilj takve propagande uvjeriti radnike iz privatnog sektora da su im najljući neprijatelji 'paraziti' iz javnog sektora. Ako se smanjuju plaće i radnička prava u privatnom sektoru, neka i susjedu crkne krava ‒ ajmo smanjiti plaće i prava i u javnom sektoru. To što će smanjivanje plaćâ i pravâ u javnom sektoru samo još dublje gurnuti plaće i prava u privatnom sektoru, o tom potom.

Bitno je uvjeriti radnicu u privatiziranoj kompaniji ili trgovačkom lancu (jednom od onih koji su opstali) da je za sve kriv nastavnik u osnovnoj školi koji predaje njezinoj kćeri (kao što je drugom prilikom za sve kriv susjed peder, Srbin ili ateist), dok je vlasnik te iste kompanije, koji je do nje došao na najbesramniji način u privatizaciji, dakako, čisto nevinašce. Pritom se to što se zadnja dva desetljeća partitokratski izmišljalo općine, županije i izmišljene poslove da bi se zaposlilo klijentelističku stranačku glasačku mašineriju koristi za udar po javnom sektoru općenito, kao da bi bez svih tih liječnika i učitelja iz prljavog javnog sektora bilo zdravih i pismenih radnika koji bi mogli uopće raditi u posvećenom privatnom sektoru.

Život bez privatnog sektora?

Pritom si nitko od dotičnih apologeta sretne kapitalističke budućnosti ne postavlja jedno jednostavno pitanje. Ako svi živimo od privatnoga sektora i ako su svi koji ne rade u privatnom sektoru paraziti, pa kako je onda, dovraga, bivša država bez privatnog sektora živjela punih 45 godina? Da, bio je to crni komunizam, ali kako je to uopće moguće? Nije li privatni sektor taj koji nas sve hrani?

Čovjek bi rekao, slušajući sve te priče, da se bez privatnog sektora ne bi moglo živjeti ni dana, kadli ono, SR Hrvatska bez njega skoro pa pola stoljeća preživje. Da, bilo je i u Jugoslaviji nešto privatnog sektora (sitnih firmi, obrta, privatnih krčmi i slično.), ali dominantan je bio društveni sektor. I skoro sve ono od čega mi još preživljavamo je izgradio upravo taj ne-privatni sektor.

U staru priču o tome kad je bilo bolje nećemo ulaziti, tek ćemo spomenuti da je nedavno u jednim dnevnim novinama nimalo radikalni ekonomist Tihomir Domazet onako čisto usput spomenuo da je realni hrvatski BDP u 2013. za 7,1 posto manji od onoga iz 1986. Tim dojmljivije znamo li da smo u ta mračna vremena prije skoro tri desetljeća nevoljni morali živjeti praktički u potpunosti bez privatnog sektora!

Kad već govorimo o realnom sektoru, budimo realni. Izuzmemo li tu iz slike uglavnom manja privatna poduzeća nastala nakon 1990, sav taj veliki realni i privatni sektor je prije 1990. pripadao 'irealnom' društvenom sektoru. A svi su se ti veliki 'poduzetnici', novopečeni krupni kapitalisti, obogatili običnom glembajevskom pljačkom. Gordi mesijanski propagatori kapitalizma će to rijetko priznati, ali ne postoji pošten način na koji smo od 1990, od zemlje u kojoj bogatašâ praktički nije bilo, za malo više od dva desetljeća dobili situaciju u kojoj imamo 260 multimilijunaša s ukupnom imovinom od skoro 170 milijardi kuna.

Kapitalisti bez radnikâ?

I, na kraju, tko je tu zapravo parazit? Ne, to nisu radnici u javnom sektoru (iako i među njima ima onih politički postavljenih i onih koji ne obavljaju dobro svoj posao). Nisu to ni radnici u privatnom sektoru. Nema ništa gadljivije od slušanja bijednih isprika kako, eto, Todorić bar nije upropastio tvornice i trgovine, nego 'zapošljava' na desetine tisuća radnikâ. No, na stranu što je Todorić do toga što ima došao kroz privatizacijsku pljačku, nije on poslodavac. Poslodavci su njegovi radnici njemu.

Jer radnici mogu raditi bez kapitalistâ, ali kapitalist bez radnikâ ne može. Za primjer toga ne trebamo gledati bivšu državu ili Kataloniju za vrijeme Španjolskog građanskog rata, dovoljno je pogledati brojne kooperative koje postoje i na razvijenom kapitalističkom zapadu (npr. u SAD-u ili Kanadi), od kojih je možda najpoznatiji svjetski primjer španjolska kooperativa Mondragón, koja širom svijeta zapošljava preko 80.000 ljudi. Pravi paraziti nisu oni koji obrazuju vašu djecu, liječe vas same i čiste ulice vašega grada. Pravi se paraziti nalaze na vrhu i smiju vam se dok lakovjerno gutate ideološku maglu koju proizvode njihovi, plaćeni ili neplaćeni, lakeji propagande u politici i medijima, na fakultetima i Internetu.

Autor članka: Dr. sc. Mate Kapović, docent na Odsjeku za lingvistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta, poznat i kao aktivist u različitim područjima života, zagovornik slobode i neposredne demokracije, ne samo na društveno-političkoj već i na jezičnoj i (raz)govornoj razini (index.hr)

Deckardcain

Bravo Mate :klanja:

ali teško da nam ima pomoći... :cry:

Kinta

Lingvist sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta dr. Mate Kapović (32) u javnosti je poznat kao jedan od lidera studentskih i građanskih protesta posljednjih godina te kao dosljedni kritičar neoliberalnog kapitalizma. S dr. Kapovićem razgovarali smo o tome zbog čega je u Hrvatskoj već neko vrijeme „desni“ aktivizam (Crkva, inicijativa „U ime obitelji“, Stožer za obranu Vukovara itd.) ne samo glasniji od „lijevog“, nego i mnogo izraženije orijentiran prema stjecanju političke moći, što je najvidljivije u eklatantnoj povezanosti inicijative „U ime obitelji“ i političke stranke Hrast, koja upravo sklapa koalicije s drugim političkim strankama u cilju proboja u hrvatski parlament.

Slažete li se s tezom da je „desni“ aktivizam u zemlji ne samo znatno radikalniji od „lijevog“, nego i mnogo političniji, u smislu artikulirane želje i namjere da uđu u vlast? Prije svega, slažete li se uopće s ovakvom podjelom civilnog društva i aktivizma na „lijevi“ i „desni“?

- Mislim da općenito treba početi i u medijskom diskursu razlikovati pojam “liberalni” od “lijevog”, iako tu, pogotovo kod NGO-â, može biti povremenih preklapanja, npr. oko pitanja ljudskih prava i slično. Nesumnjivo je da je desni aktivizam, koji je kod nas malo kasnije došao, ali se sad zahuktao, trenutno daleko jači i aktivniji i da ima puno izglednije političke potencijale - ako ništa drugo, a ono zbog izravne veze “obiteljašâ” s Hrastom i Crkvom, a “čekićarâ” s HDZ-om. Koliko će se taj potencijal i realizirati, to ćemo tek vidjeti. Kada se govori o konzervativnom aktivizmu, treba imati na umu da on potencijalno uvijek ima puno jače materijalno zaleđe od nekakvog antisistemskog lijevog aktivizma.

Zašto tako mislite?

- Ako ćete npr. raditi nekakve antikapitalističke kampanje, sigurno nećete u tome imati potporu kapitala ili establišmenta. S druge strane, desni aktivizam podupire i Crkva, sa svojim resursima naslijeđenima još od feudalizma i onima stečenima kroz državno financiranje, i dio establišmenta - HDZ, Bandić - kao i kapital. Npr. Željka Markić je i sama kapitalistica, a sjetimo se i da je Konzum vrlo rado ustupio svoje prostore za skupljanje potpisâ i “obiteljašima” i “ćiriličarima”.

Osim toga, kada imate branitelje u penzijama, a u naponu snage, i njihove udruge izdašno financirane od države, to su idealni uvjeti za aktivizam. Sjetimo se da su i u Njemačkoj između dva svjetska rata bivši vojnici - Freikorps - imali istaknutu političku ulogu i stajališta vrlo slična “stožeraškima”. Dakle, treba biti svjestan toga da desnica, kao snaga reakcije i čuvanja statusa quo, uvijek ima daleko jaču startnu poziciju i zaleđe od ljevice. Što se tiče aktivnostî (umjereno) lijevog dijela političkog spektra, vidjet ćemo što će biti s aktivnostima sindikatâ oko generalnog štrajka i oko pitanja monetizacije autocestâ, gdje se javila suradnja sindikatâ i nekih nevladinih organizacija.

Slažete li se s tezom da je posljednja iole radikalnija akcija „lijevog“ dijela civilnog društva bilo studentsko zauzimanje Filozofskog fakulteta u Zagrebu prije nekoliko godina?

- Studentske blokade 2009., kada je bilo okupirano 20 fakulteta i sveučilišta u čitavoj zemlji, a ne samo FFZg, nisu imale veze s civilnim društvom u užem smislu tog pojma. Borba za besplatno obrazovanje, kao i čitavo djelovanje studentskog pokreta 2008.-2011., bila je izrazito antisistemskog karaktera. Nakon 2009. mogu se istaći još i tzv. Facebook prosvjedi 2011. godine, gdje je lijeva struja imala velikog udjela i kada su prvi put u javnosti otvoreno izražene antikapitalističke ideje, u svojevrsnoj najavi onoga što će se malo nakon toga događati na ulicama Španjolske (Indignados) i Amerike (Occupy Wall Street). Nakon toga većih događanja nije bilo.

Kako objašnjavate takvu društvenu pasivnost ljevičarskih aktivista, barem u odnosu na desni aktivizam?

- Radikalna ljevica je rascjepkana, politički neambiciozna i zaokupljena sama sobom - svaka se grupica bavi svojim projektićima, uglavnom najnižim oblicima uličnog aktivizma, festivalsko-konferencijskom i izdavačkom djelatnošću i sl. Što se tiče umjerenije progresivne scene, tu smo npr. imali inicijativu “Srđ je naš” i Udrugu “Franak”, no to su sve bile akcije lokalnog značaja i ograničene širine. U 2013. je dosta energije utrošeno na reaktivno ublažavanje posljedicâ “konzervativne kontrarevolucije”.

Slabost ljevice još jednom pokazuje da kriza kapitalizma nipošto ne dovodi automatski do jačanja antisistemskih snaga. No to nije slučaj samo u Hrvatskoj - jedino se u Grčkoj, od čitave Evrope, s rastom SYRIZA-e dogodio veći pomak, a i to je zasad samo tek potencijal.

Nedavno je u našem listu građanski aktivist Zoran Pusić izjavio da „lijeva strana civilnog društva nije atrofirala“, već upravo obrnuto, da je „pokazala da se može brzo okupiti kad su ugrožena temeljna ljudska prava“. Kako to komentirate?

- Tu se očito misli na okupljanje kampanje “protiv” prije nedavnog homofobnog referenduma. To je okupljanje bilo izvedeno ad hoc i u zadnji čas. Dobro je da ga je bilo, ali ne bih iz toga izvlačio neki pretjerani optimizam. Općenito, od klasičnih liberalnih NGO-a se ne može baš previše toga očekivati. Što se tiče njihove reakcije na “konzervativnu kontrarevoluciju”, moram priznati da mi je pomalo zabavna činjenica da su ti isti NGO-aktivisti 2012. prije referenduma žestoko podržavali ulazak u EU, argumentirajući to, među ostalim, time što ćemo ulaskom tobože zaustaviti mogućnost rasta desnog ekstremizma. Stvarnost im se poprilično brutalno nasmijala u lice.

Provedeni referendum o braku, kao i onaj najavljeni o ćirilici, pokazali su kako se demokratski instituti poput referenduma vrlo lako mogu upotrijebiti za smanjenje ljudskih prava pojedinih skupina stanovništva i manjina, dakle upravo suprotno izvornom smislu demokracije: umjesto demokracije koja štiti manjine, dobivamo tiraniju većine. Kako spriječiti takve zloupotrebe demokratskih instituta?

- Problem možemo gledati iz konkretne mikrorazine našeg trenutačnog problema i u širem načelnom kontekstu. Konkretno, u ustav treba staviti ograničenje da se referendumom ne mogu smanjivati ljudska i manjinska prava. Pritom treba izbjeći ono što su u paketu nedavno pokušali izvesti SDP i “dobronamjerna” NGO-scena, a to je da se novim odredbama o kvotama itd. institut referenduma praktički potpuno ukine. Gledano pak načelno, to je sve dio političke borbe. Jednostavno, treba se politički izboriti da se takve stvari ne dešavaju. Kritizirati samu ideju referendumskog odlučivanja zbog rečenih odluka nema smisla. Loše se odluke mogu donijeti i na referendumu i u okviru predstavničke demokracije.

Npr. promjenu je definicije braka u ustavu teoretski sutra mogla donijeti i nekakva Karamarkova desna koalicija na vlasti. Bi li to onda sadašnjim zluradim kritičarima direktne demokracije bio argument za ukidanje izborâ i predstavničke demokracije? To nisu puke hipoteze - pogledajte primjer Mađarske i Orbánove vlade, koja je zbog dvotrećinske većine u parlamentu stvarno to i napravila. Promijenili su ustav, zabranili homoseksualne brakove i donijeli čitav niz nazadnih propisa. Da se ne vraćam na klišeizirane primjere Hitlera - s obzirom na to da su nacisti na vlast došli preko izborâ, odavno se takvim rezoniranjem mogla zabraniti liberalna demokracija općenito.

Upotrebljavate termin „konzervativna kontrarevolucija“. Istraživanja pokazuju da su mladi u Hrvatskoj konzervativniji od svojih roditelja, što se nigdje u Europi ne događa, osim možda u Srbiji. Što nam to govori za budućnost društva?

- “Konzervativna kontrarevolucija” je nesumnjivo tu. Trenutno je zatišje, ali aktivnosti će sigurno ubrzo opet početi. To da su mladi konzervativniji od roditeljâ ne čudi s obzirom na općenitu ideološku konstelaciju zadnja dva desetljeća. Od vjeronauka u školama, utjecaja Crkve na društvo pa do tolerancije različitih ekstremističkih ekscesa u javnosti - od Tomašićke i Mamića, preko Šimunića, do misâ za Pavelića i Thompsona. Odgovornost tu ne snosi samo HDZ, nego podjednako i SDP, koji je to uvijek sve šutke tolerirao kada je bio u oporbi, a na vlasti ništa protiv toga nije poduzimao.

Kakvu nam budućnost to sve nosi smo mogli vidjeti u zadnjih četvrt stoljeća, a u još zaoštrenijem obliku u 2013. godini. Iza konzervativne se ideologije, unatoč svim pričama o vrijednostima, patriotizmu i sl., krije isključivo namjera da se ništa ne promijeni - da oni koji od statusa quo profitiraju zadrže svoje dvorce i jahte, dok se mi međusobno gložimo oko toga tko s kim spava i tko upotrebljava koje pismo.

Držite li da su SDP i HDZ tek lijevo i desno krilo nekadašnjeg Saveza komunista Hrvatske, koji su samo ideologiju socijalizma zamijenili ideologijom kapitalizma?

- Tu nema nikakve novosti ili senzacije. Karikirano rečeno, pola nekadašnjeg SKH otišlo u HDZ i postalo nacionalistima, dok je ostatak ostao u istoj stranci, u međuvremenu postavši “socijaldemokratima”. Potpuno je jasno da 1990. nije nastupila nikakva oštra razdjelnica što se tiče reprodukcije političke i ekonomske elite. Političkim oportunistima promjena ideologije nije bila nikakav problem, a tehnomenadžerska je elita rado svoj nekadašnji striktno upravljački položaj zamijenila pravim vlasništvom nad “svojim” kompanijama.

Da su HDZ i SDP zapravo, realno gledajući, ista stranka, vidi se i po tome što im je ekonomska politika - mjere štednje, privatizacije, smanjivanje radničkih prava, gušenje socijalne države itd. - navlas ista. Čak ni svjetonazorski tu nema pretjerane razlike, unatoč HDZ-ovu recentnom bježanju udesno, osim u retorici - jer niti će HDZ biti toliko radikalan da npr. zabrani pobačaj, niti će SDP biti toliko radikalan da raskine Vatikanske ugovore. Novonastajuće strančice, koje se pokušavaju ogrepsti za mrvice sa stola, nikako ne narušavaju postojeći poredak. Hrvatskoj nasušno treba pokret i stranka koji bi mogli donijeti pravu i radikalnu promjenu, nešto poput grčke SYRIZA-e, no toga trenutno nema na obzoru.

Rušenje samoupravljanja je demokratski korak unatrag

- Ovoga ste tjedna u tekstu za portal Index ustvrdili da, usprkos formalnoj promjeni društvenog uređenja, zapravo i nema velike razlike u demokratičnosti našeg društva prije i nakon 1990. godine. Štoviše, ističete da je razina demokracije u ekonomiji danas čak i bitno manja nego u socijalizmu, jer više nema samoupravljanja. Možete li to ukratko obrazložiti?

- Razlika postoji u slobodi govora jer danas ne možete zbog nečega što ste rekli završiti u pržunu. Što, naravno, ne znači da mediji nisu pristrani i da ćete, samo zato što se teoretski može reći bilo što u javnosti, stvarno tamo redovno nalaziti doista kritičke stavove. Što se tiče ekonomske sfere, to će mnogima vjerojatno biti nezgodno čuti, ali tu je prije 1990., na stranu bilo kakva nostalgija - koje osobno nemam - nesumnjivo bilo više demokracije nego danas. Kao prvo, većina poduzećâ je bila u društvenom vlasništvu, tj. vlasništvu svih nas. Danas su ona privatno vlasništvo novopečenih kapitalista, tj. 200 Tuđmanovih obitelji.

Kao drugo, što god netko mislio o nekadašnjem samoupravljanju i koliko god je ono s različitim uspjehom funkcioniralo u različitim poduzećima, to je bila demokracija na radnim mjestima. Toga više nema. No zato umjesto nekadašnje jedne stranke imamo čitav niz prividno različitih stranaka. Tu je pak problem što, pogledamo li relevantnije stranke, sve one zapravo imaju isti ekonomski program što se svih važnijih – ekonomskih - pitanja tiče. Mijenjaju se lica i retorika, ali je politika ista. Nekoć su svi morali biti za socijalizam, danas svi moraju biti za kapitalizam.

To se, među ostalim, postiže i preko mainstream medijâ, koji su ili pod nadzorom jedne od "blizanačkih" stranaka na vlasti ili u vlasništvu kapitala, koji je s politikom gusto premrežen - kao prvo, time što su kapitalisti postali kapitalisti intervencijom te iste politike - kroz pretvorbu i privatizaciju - i, kao drugo, time što krupni kapital te iste stranke financira na izborima, bez čega nema ostanka na vlasti. Iznimke, poput ovog intervjua, kapi su u moru koje ništa ne mogu promijeniti.

Slobodna Dalmacija

darth_vader

Od 1945. do 1990. bez privatnog sektora?

Potkraj sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća nastupili su golemi poremećaji u ekonomskom životu zemlje. Javnost je bila gotovo šokirana podacima da je trgovinski deficit 1979. dostigao 7.225 milijuna dolara, platni deficit 3.661 milijun dolara, a 1980. dugovi Jugoslavije popeli su se na oko 20 milijardi dolara. Istodobno je inflacija 1981. skočila na oko 45 %. S tržista je nestala mnoga uvozna roba, zemlja nije bila u stanju plaćati uvoz nafte, opreme i sirovina, nastali su prekidi u procesu proizvodnje, počela se uvoditi racionirana opskrba deficitarnim proizvodima, nastupila je gospodarska kriza, koja će trajati do raspada Jugoslavije.

U duhu poratne socijalističke tradicije reakcija na krizu bila je panična: u nekim općinama uvedeni su bonovi za kavu, ulje, šećer, deterdžente itd., zabranjena daljnja gradnja vikendica, počela je kampanja protiv privatnoga vlasništva. Počela je i hajka na republike kao krivce, koji su spriječili planiranje na saveznoj razini itd. Uveden je režim stalnih cijena gotovo svoj robi.

Potkraj 1979., uoči izbijanja krize, savezna vlada je odlučila devalvirati dinar za oko 30 % kako bi stimulirala izvoz, a poskupila uvoz kao odgovor na katastrofalni trgovinski deficit i goleme otplate dugova. Tito uoči smrtne bolesti nije odobrio devalvaciju jer nije podnosio da pada međunarodni ugled zemlje, rekavši delegaciji savezne vlade i: "... lako je vama devalvirati. To se može i s pola mozga, a gdje vam je bila pamet da ste dopustili da do toga uopće dođe." Mjesec dana nakon Titove smrti, savezna vlada je devalvirala dinar za 30 %, a zatim će se devalvacije redati jedna za drugom sve do raspada Jugoslavije.

Gospodarska se kriza začela i razvijala u situaciji raspadanja Jugoslavije. Od smjene dijela rukovodećih elita u republikama od 1971. do 1973., moć i vlast saveznoga državno-političkog vrha rapidno je slabila, čemu je najvise pridonijela duboka Titova starost i Kardeljeva bolest. U prazninu, koja je stvarana raspadanjem saveznoga političkog centra ubacile su se republike sa svojim ambicijama ubrzanog razvitka. Nakon što su one, u duhu reforme federacije, dobile prava podizanja međunarodnih zajmova, sredinom 1970-ih krenuo je najveći investicijski val u povijesti Jugoslavije. Taj val, koji je presao sve granice ekonomskog razuma, dijelom je izazvan kriznom političkom situacijom 1971.-1972. Naime, nove političke strukture koje su došle na vlast nakon sloma tzv. liberala u Srbiji i Sloveniji i "nacionalista" u Hrvatskoj, željele su dokazati da će ostvariti i više od onoga što su smijenjeni lideri obećavali, za ostvarenje njihove ambicije utroseno je oko 45 milijardi USD.

Taj golemi novac dijelom je utrošen u investicije; "Jugoslavija je bila najveće gradilište u Europi", hvalili su se vlastodršci, a dijelom i u standard, koji se bio približio onome na Zapadu. Jugoslavija je tako postala "Potemkinova" zemlja, koja je živjela znatno iznad svojih mogućnosti. Izgledalo je da su vladajuće strukture zaista dokazale narodu da su učinile više od obećanja lidera smijenjenih od 1971. do 1973. Glad za stranim kapitalom, ali i balkanski prevarantski i mafijaški mentalitet, sve je to vodilo u golema zaduženja. Akteri te operacije zaduživanja upali su u klopku dramatičnih promjena na svjetskom tržistu kapitala.

Naime, na početku velikoga zaduženja Jugoslavije cijena kapitala bila je veoma povoljna. Na svjetskomu tržištu novca kamatna se stopa kretala: 1975. - 5,8%, 1976. - 5,1%, 1977. - 5,5%. Dotad su dugovi Jugoslavije narasli na devet i pol milijardi dolara. Kapital se nudio u neslućenim razmjerima koji su i iskorišteni. Potkraj 1978. zbio se radikalni preokret na trzistu novca i kapitala. Vlada SAD-a promijenila je monetarnu politiku zadržavsi i dalje kontrolu nad emisijom novca, a ispustivši kontrolu nad kamatama koje su u 1978. skočile na 8,8%, u 1979. na 12,1%, u 1980. na 14,2%, a u 1981. na 16,8%. Cijena se kapitala povećala gotovo trostruko. Bio je to znak za uzbunu, znak da se prekine daljnje uzimanje kredita. Rukovodstva su postupila suprotno. Dugovi su rasli: 1977. - 9,540 milijardi dolara, 1978. - 11,833 milijardi, 1979. - 14,952 milijardi, 1980. - 18,395 milijardi, 1981. - 20,804 milijardi dolara. U godinama vrtoglavoga skoka kamata dug se povećavao za više nego dvostruko. Trgovinski deficit ubrzano je rastao: 1977. iznosio je 4.376 milijuna dolara, 1978. 4.315 milijuna, 1979. 7.225 milijuna, pokrivenost pak uvoza izvozom padala je: sa 66,2% u 1976. na 54,6% u 1977. i na 48,5% u 1979.

Objašnjenje takve politike veoma je složeno. Osim niske stručna razine centralnih privredno-političkih rukovodstava i njihove želje da ubrzanim razvojem postignu što veći legitimitet i podrsku što šire javnosti, djelovali su i drugi činitelji. Svatko je težio uvozu sredstava akumulacije nadajući se da će ih vratiti netko drugi. To je uzelo maha da je čak postojao međurepubliči dogovor da se uvoz kapitala nastavi i za razdoblje plana 1981.-1985. Zakoni su osigurali da ne samo banke nego i svi osnivači banaka, dakle i privredne organizacije i društveno-političke zajednice, dakle država, solidarno i neograničeno jamce kreditorima za sve obveze, a nije riješeno tko će vraćati dugove. Uz to, vođena je takva precijenjena politika tečaja dinara da privredni subjekti nisu bili svjesni stvarne cijene kapitala. Uz veoma slabu i netočnu evidenciju, dugovi su još bili obavijeni velom takve tajnosti da čak i politička rukovodstva i najviši organi samoupravljanja federacije i republika nisu bili informirani o stanju stvari sve dok nije nastupila kriza i zemlja se našla pred prijetećom nelikvidnošću.

Gospodarska kriza je otkrila svu bijedu i poraz sustava i politike razvitka gospodarstva. Indikator vrlo niske izvozne snage privede jest podatak da je krajem 1970-ih, točnije 1978., izvoz po glavi stanovnika bio svega 259 USD, dok je u Grčkoj bio 362, u Španjolskoj 358, Italiji 987, Austriji 1.628 itd. Svjetska energetska kriza i svjetske strukturalne promjene sredinom sedamdesetih pokazale su da su profitirale zemlje s visokom tehnologijom: zemlje zapadne Europe, Japan, SAD itd., zemlje izvoznice nafte (OPEC) i zemlje s jakom agrarnom proizvodnjom. Vladajuće elite Jugoslavije opterećene dogmatizmom ranoga socijalizma, nisu iskoristile strane zajmove za uvoz visoke tehnologije za sirovinske grane i za poljoprivredu. Jugoslavija se nije upravljala po kriteriju da proizvede ono što će iznijeti na svjetsko tržište, već je trajno vodila autarkičnu politiku. Za jadransku orijentaciju i turizam ostale republike, a posebno savezna uprava, nisu nikada imali "otvorene uši". Umjesto očekivanoga gospodarskog buma, najveći investicijski val u povijesti SFRJ završio je gospodarskom krizom.

Odgovor na pitanje kako je mogla bez privatnog sektora, odnosno kako ipak nije mogla.

darth_vader

Bježalo se preko granice kada i gdje se stiglo, no ako pitaš druga Matu pretpostavljam da to nisu bili ekonomski emigranti već sve prljave ustaše i četnici. Pogotovo oni kada su se granice malo više otvorile tamo negdje 1970. godine. Milijuni raseljenih ljudi iz cijele Jugoslavije je mit jer nitko nije htio napustiti taj prosperitetni radnički raj. Pretpostavljam da su stotine tisuća Hrvata otišle na bauštelu u Njemačku jer im se eto jedu bavarske kobasice s zeljem.

Kinta

darth_vader je napisao:

Bježalo se preko granice kada i gdje se stiglo, no ako pitaš druga Matu pretpostavljam da to nisu bili ekonomski emigranti već sve prljave ustaše i četnici. Pogotovo oni kada su se granice malo više otvorile tamo negdje 1970. godine. Milijuni raseljenih ljudi iz cijele Jugoslavije je mit jer nitko nije htio napustiti taj prosperitetni radnički raj. Pretpostavljam da su stotine tisuća Hrvata otišle na bauštelu u Njemačku jer im se eto jedu bavarske kobasice s zeljem.

Sedamdesetih je odlazio van svatko tko je zelio nesto vise ili ga je ekonomija pasivnog kraja prisilila na to.
Danas iz Hrvatske bjezi svatko tko jos moze. Jad i bijeda Hrvatske je u tome sto to vise nisu pretezno baustelci nego fakultetski obrazovani ljudi.

Corto_1973

Što je to dični privatni sektor proizveo? Recite 1 jedini proizvod po kojem smo prepoznatljivi u svijetu... ili pitajte nekog stranca.
Nula. Zero. Niš...

Sent from my U8650-1 using Tapatalk 2

spavle

Corto_1973 je napisao:

Što je to dični privatni sektor proizveo? Recite 1 jedini proizvod po kojem smo prepoznatljivi u svijetu...

Sanader ?

Dalmat

Proces detaljnog farbanja tunela ... patent pending ...

darth_vader

D r. sc. Mate Kapović, docent na Odsjeku za lingvistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta, priučeni lingvist i samozvani demokrat, veći povjesničar nego što je lingvist, komentirao je pokušaj aktualnog režima, koji će zasigurno i uspjeti, da se u Vukovaru uvede dvojezičnost, točnije ćirilica. Ne bi njegovo trabunjanje bilo toliko zanimljivo da za jednog kvazi intelektualca nije izrekao suviše gluposti, iako treba biti iskren i priznati da Kapović , za razliku od Snježane Kordić, nema tako fašistoidan stav prema hrvatskom jeziku.

Možda stavovi Mate Kapovića ne bi bili toliko kontroverzni da on nastupa iz čisto lingvističkih pozicija, međutim, nije tako, Kapović se vraća u povijest o čemu, nažalost, pojma nema. - Što se tiče prosvjeda protiv ćirilice u Vukovaru, indikativno je da se takvo što događa čak 18 godina nakon kraja rata. Usporedite li to s prošlim ratom, vidjet ćete da 1963. situacija nije bila takva. Tada su već Nijemci potpuno normalno dolazili k nama na more i nitko nije prosvjedovao zbog natpisa Zimmer frei iako su u Drugom svjetskom ratu nacisti na našim prostorima počinili puno veće zločine i puno više štete nego što je slučaj s okupatorima u zadnjem ratu. Isto tako, Nijemci i Francuzi, kao bivši ratni neprijatelji, su tada već odavno surađivali na izgradnji onoga od čega je danas nastao EU. Ali to nije posljedica nekakvih pitanja mentaliteta, nego različitih ekonomsko-političkih prilika. Dok je tada i u bivšoj Jugoslaviji i u Europi vladao poslijeratni ekonomski procvat, a s njime i određeni optimizam, danas smo u katastrofalnoj gospodarskoj poziciji i izbijaju različiti oblici socijalne patologije u koje bih svrstao i ove vukovarske prosvjede oko ćirilice – rekao je Mato Kapović za ekstremni Novi list, u kojem je više Feralovaca nego u Slobodnoj Dalmaciji. Nije potrebno posebno naglašavati koliko su Feralovci poput karcinoma djelovali na razvoj hrvatskog novinarstva.

Kapović, kada uspoređuje fašističko-nacističke zločince iz Drugog svjetskog rata s velikosrpskim fašizmom, zaboravlja da su do 1953. godine ( Samo osam godina nakon rata. ) komunisti pobili oko pola milijuna 'narodnih neprijatelja', nadalje, Kapović zaboravlja da je Njemačka nakon Drugog svjetskog rata prošla svoju temeljitu denacifikaciju, drugim riječima, Njemačka 1963. godine nije imala nikakve veze s Hitlerovom Njemačkom, za razliku od Srbije koja je i danas jednako fašistička, s obzirom da su na vlasti četnici i ljudi koji su bili bliski Miloševiću i Šešelju, kao i u vrijeme strahovlade Slobodana Miloševića.

Njemačka je u pomirbu s Francuskom ušla kao država koja je bila svjesna zla koje je počinio Hitlerov režim, Srbija ne samo da nije svjesna zla napravljenog u vrijeme Miloševića nego oni krive Miloševića zato što nije uspio u svojim suludim osvajanjima. Dakle, da je Srbija prošla kroz sve ono što je prošla Njemačka, platila ratnu odštetu, suočila se s prošlošću, nikakve zapreke za ćirilicom u Vukovaru bilo ne bi. Naravno, samo po zakonu. Naime, upravo je u tome problem, vukovarski branitelji, a oni znaju bolje od Mate Kapovića, decidirano tvrde da u Vukovaru nema 33 posto hrvatskih građana srpske nacionalnosti koliko je potrebno da bi se uvela dvojezičnost te da se radi o fiktivnoj brojci s obzirom kako dobar dio njih zapravo svoje prebivalište ima u Srbiji.

Zašto Mato Kapović sam sebe sramoti, kao da već nije dovoljno skandalozan, kako bi raspravljao o onome o čemu nema pojma? Ćirilica u Vukovaru nije lingvističko već čisto političko i moralno pitanje. Moral? To je već kategorija o kojoj Kapović ne može raspravljati.

Vaper club

Mate Kapović

Online