Vaper club

e-cigarete forum
Zadnji put si ovdje bio: 21 kol 2017 06:44. Sada je: 21 kol 2017 06:44.

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]




 [ 237 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1 ... 20, 21, 22, 23, 24
Autor Poruka
 Naslov: Re: Aktualni sat
PostPostano: 01 lip 2017 14:04 
Offline
Avatar

Pridružen: 27 kol 2014 10:36
Postovi: 24
Lokacija: Čakovec
E tako je to kad zaposliš politički podobne kadrove i uhljebe, dok stručnjake na tom području pošalješ u mirovinu u 38 god. ili ih unaprijediš u portire u privatnim firmama... pametnom dosta...

_________________
Kad se jede- jedem
Kad se pije- pijem
Kad se radi- NE SMETAM

slika


Povratak na vrh
  
 
 Naslov: Re: Aktualni sat
PostPostano: 28 lip 2017 12:35 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen: 02 ožu 2011 14:18
Postovi: 10806
Lokacija: Samobor
Turisti nam dolaze u velikom broju i dobro je, naravno, da dolaze, ali to nije bez posljedica. Dolaze nam svakakvi luđaci, noćobdije, lole i bekrije, pijanci i bludnici, naročito mlađi.

Dvadesetogodišnjaci se neodgovorno nalijevaju pivom, žesticom i koktelim a, slušajući nekakvu elektronsku, tobože, muziku, trljajući se polugolim dojkama i stražnjicama i u praskozorje se promuklo deru i bljuju pod našim prozorima.

Turisti se pobljuju u šest manje kvarat, a u šest i po mi pođemo sa psom u šetnju i glupi pas, ne obazirući se na upozorenje "ne, Riki, fuj, ne to", znatiželjno lizne bljuvotinu, jednako kao što će kasnije liznuti naše lice.

Turističko bezumlje, prljavština i razvrat, razumljivo, izluđuju našeg dalmatinskog čovjeka, Hrvata i katolika, težaka, ribara i hajdukovca, koji je uvijek i u svemu imao mjere i ukusa.

Dalmatinski čovjek ne želi takve pijane goste, a novi hvarski gradonačelnik obećava da će ih iskorijeniti. Ili ih barem naučiti redu. Upristojit će, kaže, međunarodnu mladež što svojim raskalašnim zabavama noćima terorizira njihov gradić, a ja ne mogu da se ne upitam zašto se takvi mnogo prije Hvara ne zaustave?

Zašto ih već na graničnom prijelazu Macelj ne izvuku iz autobusa? Da se mene pita, nitko u kratkim hlačama i japankama ne bi ušao u našu zemlju. Izvolite se dolično obući, rekao bih im ja. Imajte poštovanja, pička mu materina, imamo mi ovdje nekakvu tisućljetnu uljudbu.

Svaki gost i svaka gošća na granici bi dobili višejezični kućni red Republike Hrvatske i plan i program njihovog godišnjeg odmora. Upozorili bi ih da u apartmanu ili hotelskoj sobi ne smiju primati posjete, a naročito ne posjetitelje suprotnog spola, i da se svjetlo gasi, a ulazna vrata zaključavaju u dvadeset dva sata.

Vikendom i blagdanom iznimno u dvadeset dva i trideset. Ustajanje je u pet, zatim sveta misa, takozvana zornica, a nakon toga turisti se presvlače u staru odjeću i do devet rade, po želji, u vinogradu, masliniku, grade suhozidove, izvlače vrše ili beru višnje svojih ljubaznih domaćina.

Iza devet bi ih pustili na kupanje, ali naravno, ne zajedno, već muškarce na mušku, a žene na žensku plažu.
Onda bi nam od podne do jedan naši mladi turisti ručali i od jedan do pet u apartmanima čitali nešto prikladno njihovoj dobi, bez seksa i nasilja.

Oko osam bi organizirali čitanje kršćanske lirike u župnim dvoru, ili da rahitična profesorica glazbe u haljini s volanima svira baroknu skladbu na čembalu, a u devet i po bi gostima poslužili topli kakao i poslali ih na spavanje.

I nijednom od njih, pazite što ću vam reći, ne bi nedostajala isprazna, bezvrijedna ateistička zabava s koktelima i elektronskom glazbom od koje mladom čovjeku ne ostaje ništa osim srama, krivnje i gađenja, pustoši i u srcu i u duši.

Moglo bi se možda, sad sam se sjetio, angažirati radikalne desničare da pomognu riješiti ovaj problem. Kad već gunđaju kako ih je Andrej Plenković marginalizirao, kako je ružno odbacio Stiera, Hasanbegovića i Esih, desničarima bi valjalo dati Ministarstvo turizma.

Tu bi oni pokazali raskoš svojih talenata. Na primjer, program spolnog odgoja koji su aktivisti Hrasta i U ime obitelji htjeli uvesti u osnovne i srednje škole, izvrsno bi poslužio za discipliniranje mladih pijanih adolescenata na Jadranu.

Zamislite Ladislava Ilčića i Johna Vicu Batarela u tamnim odijelima s kravatama kako uvode red na plus četrdeset Celzija u čekićanju techno ritma na pjena partyju u Zrću: "Vi, gospodična, smjesta obucite gornji dio kostima, a vi joj, mladi gospodine, prestanite gurati jezik u usta. To je odvratno."

A Željku Markić trebalo bi poslati da preodgaja mladiće i djevojke u koktel barovima na Hvaru. Gospođa Markić bi išla od stola do stola i turistima vičući objašnjavala kako je i ona bila mlada i znala se, ohoho, djeco moja, još kako razulariti kad bi cugnula prst kruškovca i odvrnula Radojku Šverko, ali opet, nismo životinje. Nekog reda mora biti.

Zatim bi otišla do di-džeja, zapovjedila mu da ugasi muziku pa uzela mikrofon i otpočela krunicu, a na terasi bi svi kao jedan ustali, sklopili dlanove i skrušeno prihvatili: "Sveta Marijo, majko Božja, moli za nas grešnike..."

Mladi gosti možda bi u prvi tren bili zbunjeni, ali bi im se, uvjeren sam, bez ostatka svidjelo. Uživali bi da im je dosadno. Obožavali bi naš pristojni turizam i prosto im ne bi išlo u glavu zašto se toga nitko, ni u Španjolskoj ni u Italiji, ni na Karibima, ni na Havajima prije nas nije sjetio.

Ante Tomić

_________________
slikaslika
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.


Povratak na vrh
  
 
 Naslov: Re: Aktualni sat
PostPostano: 06 srp 2017 21:26 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen: 02 ožu 2011 14:18
Postovi: 10806
Lokacija: Samobor
Osporavanje odluke europskog suda nije dobrodošlo, pogotovo od zemlje koja je zbog osporavanja europskog uhidbenog naloga na 4 godine zamrznula svoje eurointegracije i odnose s Berlinom

Što je Slovenija dobila arbitražom o razgraničenju u Piranskom zaljevu? Dobila je jako puno, simbolički, pravno i politički, jer je svoju poziciju pomorske zemlje na Mediteranu učvrstila tako da joj to više nitko ne može oduzeti. Arbitražni sud potvrdio je pravičnost njihovih pretenzija, koje politički potkrepljuje raniji sporazum postignut s Račanovom vladom.

Napuštanje arbitražnog postupka na koje se odlučila Milanovićeva vlada pokazalo se promašenim, tipičnim histeričnim potezom gubitničke diplomacije. Što je značio izlazak iz arbitraže? Ništa. Sud je donio zaključak, Berlin ga uvažava, to nema pravnu težinu, ali ima političku. Ali, u čemu je zapravo problem? Što je Hrvatska doista izgubila?

Postoji li veliki prijepor oko crte razgraničenja u Piranskom zaljevu, koji je domoljubno zvati "Savudrijskom valom"? Ta novoskovana sintagma nema nikakva geografskog utemeljenja - Savudrija se, naime, nalazi na drugoj strani rta Savudrija, pa se "Savudrijska vala" iz Savudrije uopće ne vidi. Piran i međunarodni aerodrom u Sečovlju zapremaju pak dvije trećine zaljeva. Crta razgraničenja počinje od ušća kanala kojim je reguliran utok rječice Dragonje u more. Samo je starom akademiku Rudolfu moglo pasti na um da javno argumentira kako treba tražiti usahli meandar nekadašnjeg vodotoka, "izvornog korita" rijeke, što bi valjda značilo da su suci Haškog arbitražnog suda skupa s njim trebali zaći u drač s radiestezijskom rašljama, pa tražiti spomen nekadašnjeg stanja…

Pošavši pak od realne točke utoka, crta razgraničenja konstruirana je produženjem te ravne crte, pa je tako na hrvatskoj strani ostala 1/4 morske površine, a na slovenskoj 3/4. U nekoj drugoj konstrukciji, s nategnutom tangentom, moglo je, možda, ispasti 1/3 prema 2/3, što znači da je ukupna maskimalna teritorijalna šteta koju je Hrvatska pretrpjela u tom razgraničenju na moru - jedna dvanaestina, oko 7%. Kako je riječ o ukupno 19 km2 zaljeva, govorimo, dakle, o malo više od 1 km2 mora, što je površina koju bismo na pregovorima u kakvoj istarskoj oštariji Slovencima mogli mirno nalijepiti na čelo.

Korekcija granične linije u Piranskom zaljevu, dakle, sasvim je nevažno pitanje, koje nikoga ne bi trebalo previše zanimati, a suvereni koridor do međunarodnih voda, famozni "dimnik", nitko im razuman ne bi ni trebao osporavati. To pravo ne ugrožava bilo kakva hrvatska prava, jer ne znači ništa drugo nego primjenu pravnog režima slobodne plovidbe iz koparske luke. Ona se silno razvija, ali ne zbog pravnih trikova ili oduzimanja hrvatskih suverenih prava, nego dugotrajnim angažmanom na izgradnji toga europskog i svjetskog trgovačkog koridora na Putu svile. Kopar danas ima šest puta veći promet od riječke luke, ali nije ga ostvario na račun Hrvatske. Naprosto, ondje su radili ispravno i marljivo - moglo bi se politički nekorektno reći da su "radili kao crnci", s obzirom na to da im je gradonačelnik crnac - dok su kod nas vladali crveni i vladala ekonomska stagnacija.

Ako je Slovenija puno dobila, što je Hrvatska izgubila u arbitraži? Koliko se vidi golim okom - ništa. No, istodobno, gubi strahovito mnogo zbog reakcija koje je izazvala arbitražna presuda. Osporavanje odluke europskog sudišta nije dobrodošlo, pogotovo kad dolazi od zemlje koja je zbog osporavanja europskog uhidbenog naloga na četiri godine zamrznula svoje eurointegracije i odnose s Berlinom. I sad je stigla otrežnjujuća poruka njemačke diplomacije, a Njemačka je, poslije Brexita i Macronove pobjede na izborima, glavno uporište europske politike. Tko misli da novac za Pelješki most stiže iz Bruxellesa po automatizmu i da to nitko ne može usporiti ili obustaviti, u krivu je. Tko misli da hrvatska tvrdoglavost neće otežati ili odgoditi ulazak u Schengensku zonu, također se vara.

Činjenica da je u Hrvatsku odmah nakon eksplozije tabloidnog nezadovoljstva i djetinjastih ispada političkih lidera stigao Hoyt Brian Yee, balkanski troubleshooter s južnoeuropskog deska u State Departmentu, nije nikakva "ohrabrujuća vijest", kao ni poziv hrvatskoj predsjednici u Washington. Njoj će ondje reći ono što se ustrajno poručuje ovom dijelu Balkana - Cool off! Nađite način da se sve završi bez nove štete - ta imate sto drugih načina da sebi naškodite! Kako niste uveli vinjete, na autocestama koje deset mjeseci godišnje zjape prazne, nepodnošljive su gužve i sedmosatni zastoji. Iz Zagreba do Pule i natrag cestarina je 500 kuna. Zračne luke zatvaraju se u ponoć. Da vam Slovenci pakoste i usporavaju granični promet, ne biste ni osjetili, jer ste već sami sebi toliko naudili da tome nitko ne može pridonijeti. Umjesto da se bavite drugima, bavite se sobom. Slovenci su izgradili Kopar, a što ste vi postigli u zadnjih 25 godina?

Riječka luka danas ne znači ništa, jer se nema gdje širiti, nema željezničku prugu osim one koju su gradili austrijski carevi, mudri i skrbni mađarsko-hrvatski kraljevi, ali, što je najvažnije, kao i cijela zemlja, nije orijentirana prema europskim i svjetskim procesima. Prije nekoliko dana u Zagrebu je boravila kineska delegacija, koju su lijepo primili kod Bandića, pa smo uspjeli očuvati privid da nam je stalo i da razumijemo svjetske odnose. Nismo im, naravno, rekli da su naišli u nevrijeme, dok se mi bavimo prevažnim pitanjem imena Trga maršala Tita (jedinog Hrvata za kojega su ikad čuli), te političkim pozicioniranjem nekog gospodina Hasanbegovića (za kojega, naravno, nisu nikad čuli) pa nemamo vremena da se bavimo efemernim stvarima, recimo odnosima s Kinom ili privatizacijom državnog portfelja. Pritom, moramo uznastojati da riječi bivšeg premijera Milanovića, koji je to sažeo u jednoj rečenici, učinimo nezaboravnima te, ako je potrebno, uklešemo u mramor.

Kad su ga, naime, pozvali na sastanak kineskog premijera s premijerima 16 zemalja Nove, istočne Europe, neponovljivi je Milanović rekao: "Nema to smisla, već sam se ja nalazio s Kinezima i vidio da od toga nema nikakve koristi!" On je jedini izostao sa sastanka, svih 15 ostalih premijera su se postrojili, ali informacija o tome da se nalazio s Kinezima i da od toga nije bilo koristi stoji. Kad je kineska vlada, naime, shvatila da Slovenci neće graditi željezničku prugu velikih brzina Kopar - Budimpešta kineskim kreditima i tehnologijom, iako ih je prethodno odbila EU, ponudili su istu mogućnost Hrvatskoj: gradnju pravca Rijeka - Budimpešta. U sklopu te poslovne inicijative Orbán se javio prijedlogom da sagradi spojnicu varaždinske autoceste do Austrije kako bi se posve zaobišao slovenski teritorij i komplikacije koje tu nerijetko nastaju. No, i njega su ignorirali, vjerojatno ne zato što su bili negativno nastrojeni, nego zato što nisu ništa razumjeli. Kod Hrvata uvijek prvo posumnjaj na glupost, a tek onda na zloću.

Treba li sada tu elaborirati kako bi taj dogovor s Orbánom, koji bi uključio i razvoj riječke luke te novi željeznički koridor do Budimpešte, doveo i pregovore oko Ine u povoljniji kontekst, umjesto da se, kao i u svemu, dovodimo u luzersku poziciju tvrdoglavim inzistiranjem na arbitražama, pravu i pravicama, kao da nas sve od Starčevića do danas vode sami advokati-štreberi?

Od ove regije treba svatko bježati što je moguće dalje

Može li se u nekoliko riječi sažeti situacija u regiji, koju na Zapadu uporno zovu Balkan? Ako sve te zemlje i nisu balkanske, imaju balkanske probleme. Kakve?

Slovenija (BDP per capita $23.781) politički je potpuno stabilna, a ekonomski napreduje boljim europskim (istočnoeuropskim) prosjekom. Živi se mirno, vladaju inkluzivnost i tolerancija.

Hrvatska ($13.875) rubno je politički stabilna nakon koalicijske fuzije i lokalnih izbora koji su završili velikim odljevom glasova nezavisnim listama. Ekonomski je nestabilna, zbog implozije najvećeg poduzeća u državi, krize upravljanja u nacionalnoj naftnoj kompaniji, izostanka reformi te zastoja u privatizaciji i vođenju liberalnih ekonomskih politika. Svijetla točka: fiskalna konsolidacija.

BiH ($4.801) pod potpunom je kontrolom međunarodne zajednice i sigurnosnih mehanizama UN-a. EU financira deficit, gotovo polovica stanovništva se iselila i tu nema nikakve ekonomske perspektive. U Sarajevu se stvara srednjoistočna enklava infuzijom dalekoistočnog kapitala i populacije.

Srbija ($5.663) stabilizirana je čvrstom vlašću koja ima popularnu podršku oko svega osim oko vladine agende, naime pokušaja da umanji problem Kosova, a zemlju otvori Europi, Zapadu u kapitalizmu.

Crna Gora ($7.269) budi optimizam - ušla je u NATO, ima rast od 3,5% i našla se na sredini, između razvijenih i nerazvijenih zemalja Balkana.

Kosovo ($3.796) još je nigdje, i politički i ekonomski. Izborna pobjeda ratnih poglavica puno poslije završetka rata svjedoči o krizi identiteta - još im nitko nije javio da se moraju spremati za mir i mirnodopski razvoj.

Makedonija ($5.093). Ni politički, ni ekonomski nije bezizgledan slučaj - preživjela je političku tranziciju i počela istraživati modele kohabitacije s manjinskim stanovništvom koje više nije u tolikoj manjini. Ovaj politički eksperiment bit će za Balkan važniji od bosanskog.

Albanija ($4.543). Ekonomski, više ne stoji lošije od Bosne. Politički je ključna zemlja Balkana, metropola 5,5 milijuna kompaktno nastanjenih regionalnih Albanaca. Tako slaba ekonomija i tako brojno pučanstvo veliki su izazov za malu zemlju. Sami ga neće savladati.

Zaključak: Od regije treba svatko bježati što može dalje. Za Hrvatsku bi najbolje bilo da izumi neki novi koncept, možda Alpe-Adria-Balaton, pa za nj pridobije Kineze.

Denis Kuljiš

_________________
slikaslika
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.


Povratak na vrh
  
 
 Naslov: Re: Aktualni sat
PostPostano: 11 srp 2017 08:48 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen: 02 ožu 2011 14:18
Postovi: 10806
Lokacija: Samobor
Bračni par gastarbajtera ljetovao je u mojih prijatelja u malom dalmatinskom mjestu prije nekoliko godina. Bosanci, Branko i Jadranka, desetljećima u Austriji, došli su se odmoriti nakon vjenčanja starije kćeri, uobičajeno pretjeranog balkanskog pirovanja s petsto uzvanika, genocidom prasadi i svadbenom tortom kojoj se odozdo nije vidio vrh. Imali su, jasno, i fotografije događaja i ponosno ih pokazivali svojim domaćinima i činili su se sretni, ispunjeni i skladni to dvoje imućnih našijenaca pred penzijom.

Ali, jedva što je tri ili četiri dana prošlo, evo ti njega jedno popodne po pasjoj vrućini odjevenog kao da će na misu, u modru polo majicu, duge hlače i niske cipele od brušene kože, s pederušom preko ramena, svježe obrijanog i začešljanog. On bi, kaže, platio. Kako platio, začudili se domaćini, pa rezervirali ste dva tjedna. Ne, ne, rekao je Branko, on će sad platiti za cijela dva tjedna i još ovo popodne otići, a njegova će supruga ostati možda koji dan nakon njega. On ne bi znao koliko dugo će ona ostati jer nije potanje upoznat s njezinim namjerama.

Muškarac je govorio mirnim, jednoličnim glasom, ali vidjelo se na njemu da je u stanju velike živčane uznemirenosti. “Dajte, šjor Branko, polako, ne srljajte, sjedite”, kazali su mu domaćini. “Sjedite, hoćete kavu, rakiju, krišku lubenice?” a Branko nije htio ni kavu ni rakiju ni lubenice, ali je svejedno sjeo i slomljeno priznao:

“Ja sam jedan užasan čovjek.”

“Molim vas, ne pričajte gluposti, vi ste divna osoba.”

“Vjerujte mi, gospođo Majo, ja sam jedan užasan čovjek. Ja sam đubre. Gad. Propalica. Uništio sam sve što sam godinama gradio”, ponavljao je uporno nesretnik i ničim ga se nije dalo uvjeriti da njegov život nije gotov. Izbrojao je naposljetku pošteno, do zadnjeg eurocenta za dvotjedni najam apartmana, ušao u Volkswagenov terenac i uputio se osam stotina kilometara natrag u Austriju.

Nešto kasnije s plaže se u mokrom kostimu, s paperback ljubićem i luftmadracom, vratila njegova supruga. Kad su je oprezno obavijestili da je Branko otišao, Jadranka u tome nije opazila ništa neobično. Djelovala je, kao i njezin suprug, staloženo. Upravo jezivo razumna i ljubazna. Upitala je jedino je li on platio, a kad je čula da jest, pošla je u apartman na drugi kat da se ubije. Ili se barem tako činilo mojim prijateljima. U golemom su joj strahu kucali na vrata, noseći sad domaćeg maslinovog ulja, sad nektarina iz svog vrta, sad još toplih rafiola, misleći kako će Jadranku naći modrog lica i iskolačenih očiju, obješenu za luster.

Spustila se napokon noć, s mjesečinom i zrikavcima, čarobna i mirisna kakve su već dalmatinske noći u srpnju, ali na kući mojih prijatelja ležala je stravična napetost. Šta se to, zaboga, desilo između dvoje ozbiljnih i razboritih šezdesetogodišnjaka, zašto je on rekao da je đubre i propalica, kakva je grozota presudila jednom dugovječnom skladnom paru, razmišljali su prevrćući se u posteljama i sve čekajući da na drugom katu prevrnuta stolica zlokobno bubne o pločice. I na kraju su nekako ipak zaspali, da bi sa samo načas probudili oko pet, kad su im prozore osvijetlili farovi Volkswagenovog terenca koji je parkirao u dvorištu.

Glupi Bosanac bio je daleko na sjeveru kad mu je do pameti došlo kako njegov život možda nije sasvim besmislen i kako je u povijesti čovječanstva vjerojatno bilo većih čudovišta nego što je on. Ne znamo je li ga žena nazvala da mu to kaže, ili je sve sam skontao, tek negdje pred Mariborom Branko se polukružno okrenuo i vratio na ljetovanje. On i Jadranka sutradan su oko podneva zagrljeni i nasmijani, zaljubljeni kao srednjoškolci, prošli kraj mojih preneraženih prijatelja put plaže.

A vi se sada zacijelo pitate, kao što sam se i ja pitao, što je bio razlog živčanoj uznemirenosti, gorkom samooptuživanju i naprasnom odlasku jednoga austrijskog obrtnika naših korijena s ljetovanja? Pa, eto, bile su na plaži dvije, čak i ne osobito mlade Ruskinje u toplesu, koje su se srdačno mahnule Branku, pa se i on njima sramežljivo nasmiješio, a Jadranka odmah ljubomorno dreknula da koja je njemu pička materina, sram ga bilo, starog pedera, da se kliberi nekakvim ruskim opajdarama.

I to je, vjerovali ili ne, bio cijeli slučaj.

Plaže su čudna mjesta. Svakakvi se ljudi tu pljuskaju hladnom vodom po pazusima i prže kao odresci na zasljepljujućem suncu. Različitog podrijetla, zanimanja i navika leže gotovo goli jedni do drugih, s obješenim trbusima i guzicama, sa strijama, salom i kvrgavim čukljevima izloženi očima neznanaca i zapravo je neobično da se u tako ranjivom, privatnom izdanju češće na posvađaju. Tu su igrači picigina koji se strpljivo zaustave dok plićakom lagano ne prođe žena natečenih nogu. Tu su dječaci vragolani koji pijeskom zatrpavaju usnulog penzionera, pokopavaju ga nesretnog bez svećenika i opijela. Tu su nervozni očevi koji kćeri uče plivati, mala im iskašljava morsku vodu. Tu je obavezno i jedan deran od tri, četiri godine, koji priđe i dugo vas radoznalo gleda dok mu se sladoled od jagode cijedi niz stomak sve do golog pišulinca, pa na kraju upita: “A kako se ti zoveš?” Tu su zatim oni što polako, katkad i cijeli sat neodlučno ulaze u more, ukoče se od užasa i viknu “Hu! Hu! Hu! Hu!” kad im jedan val lizne testise. Tu su dobrodržeći pedesetogodišnjaci riđe ofarbane kose, marinirani uljem za sunčanje, koji krišom od žena gledaju jednu božanstveno lijepu gospođicu u crvenom bikiniju, a koja opet, čitajući izvanredno uzbudljiv roman Ante Tomića, ništa oko sebe ne vidi.

Kao što more nanese na žalove plastičnih boca, gumenih lopti, poderanih kupaćih gaća, gnjilih dasaka i drugog slučajnog otpada, dođu i ljudi bez ikakvog reda, s različitih strana. Neki se sretnu samo jednom. Jedna žena pogledom pretražuje gore i dolje niz plažu za muškarcem što joj se milo osmjehnuo prvog dana godišnjeg odmora, ali ga među stotinama činovnika, nastavnika, trgovaca, obrtnika, bogatih i siromašnih, mlađarije i penzionera, bosanskih gastarbajtera i ruskih namiguša, nikad više ne vidi.

Osobito je to mjesto. Anonimno mnoštvo dijeli komadić obale u hladovini crnogorice, dijeli lopatice i kantice, časti se breskvama i turskom kavom iz termosica i uljudno izmiče da ne ugazi na tuđi ručnik, u besklasnoj mediteranskoj idili, na javnom pomorskom dobru, ne tražeći za sebe ni više ni manje od onoga što drugima pripada. Tu je čovjek i svatko i nitko, nema ništa i ima sve. Na plaži mu se učini da se vratio daleko u ljudsku prošlost, kad je svijet bio mlad, prije nego su prvi ratari u Mezopotamiji ogradili svoje nasade pšenice. Goli narod izvaljen po žalu, pijesku ili stijenama uz more nalik je kakvom umornom plemenu lovaca i sakupljača koji, blaženi, još ne poznaju vlasništvo.

No, i taj osobiti i rijetki komadić prahistorije uskoro bi mogao nestati kad Zakonom o koncesijama hotelski lanci ugrabe pijesak i žalo i zaposle zaštitare u uskim crnim majicama da razjure odrpance što nemaju za njihove usrane suncobrane i koktele od sto pedeset kuna. Jednom kad, zaslugom preplaćenog saborskog ološa koji bi vlastitu mater prodao, javno pomorsko dobro postane privatno, nas koji smo jednom bili gospodari svijeta, koji smo imali sve i nismo imali ništa, na plažu će pustiti samo s grabljama i upozoriti da ne smetamo gostima. To neće biti naše, mi s time nećemo više imati nikakve veze.

ANTE TOMIĆ

_________________
slikaslika
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.


Povratak na vrh
  
 
 Naslov: Re: Aktualni sat
PostPostano: 11 srp 2017 11:39 
Offline
Avatar

Pridružen: 14 sij 2017 18:50
Postovi: 99
Lokacija: Zagreb Črnomerec
Tomić :kava:

_________________
slika


Povratak na vrh
  
 
 Naslov: Re: Aktualni sat
PostPostano: 17 srp 2017 20:32 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen: 02 ožu 2011 14:18
Postovi: 10806
Lokacija: Samobor
U rujansko predvečerje, jedva što bi ljeto izmaklo, oko Svetog Mihovila, čekali smo na bijeloj, poljskoj cesti u koloni traktora i kamiona na Perinuši, dok je vjetar šumio u krošnjama jablanova. Vagnuli bi nas natovarene na ulazu, pa još jednom, praznih prikolica, na izlazu, i dali nam potvrdu, ali novac za otkupljeno grožđe dobili bi nekoliko mjeseci kasnije i nikad nije bio osobito velik. Žalili smo se na nepravdu, Bogorodici i svim svecima se kleli kako nas lopovi više neće vidjeti, ali opet svake godine smo dolazili. I u najsiromašnijim berbama nešto bismo prodali socijalističkom poljoprivrednom gigantu iz našeg kraja.

Kad je izgrađena, imotska je Vinarija bila najveća u Jugoslaviji. Danas to nije popularno isticati jer niti smo mi voljeli Jugoslaviju, niti je Jugoslavija voljela nas. Ta je pokvarena država nas Imoćane ostavila u bijedi jer smo bili Hrvati i išli u crkvu. Kao neprijatelje režima osudili su nas na ekonomsko zaostajanje. Naši ljudi morali su zbog toga odlazili raditi u Njemačku. Mučili se daleko u tuđem svijetu, mjesecima ne viđajući najmilije, jer se nisu htjeli odreći svoga narodnog imena i svoje katoličke vjere.

Bila je onda farma nesilica, Agrokoka, s desecima tisuća kokošiju raščerupanih vratova i crvenih nazubljenih kresta nalik trorogim partizanskim kapama. Zbog tih kresta narodni je genij kokoši nazvao partizankama, a nije to ruganje bilo sasvim bezazleno. U poruzi se prepoznavao prkosni, slobodarski duh. Pobuna protiv socijalističkog poretka i vladajuće ideologije, otpor državi koju mi nismo voljeli i koja nije voljela nas. A bilo je i onih što su sažalijevali perad, što je natiskana u kavezima udarnički kenjala jaja. Mogli su se poistovjetiti s ubogim nesilicama koje nisu vidjele ni sunca ni mjeseca. Jednaka je, tvrdili su, i naša imotska sudbina u tamnici naroda zvanoj Jugoslavija.

Bila je na periferiji Imotskog zatim i tvornica veša, Pionirka, dugačka krojačnica sa stotinama šivaćih strojeva što su u tri smjene štektali nad milijunima gaća i majica. Žene bi se ujutro vraćale autobusima iz Pionirke i premorene padale u postelje, dok su njihovi muževi ispraćali djecu u školu, a onda i sami odlazili raditi u tvornicu strojeva u Donjoj Glavini, precizno tokariti komade čelika s visokim udjelom ugljika.

Dvije plaće iz dva privredna subjekta u krajini svaki mjesec su dolazile u mnoga kućanstva, ali po duši govoreći, bilo je gadno. Najgorem neprijatelju ne biste poželjeli takvu užasnu komunističku diktaturu, tu zločinačku Jugoslaviju koja je nas Imoćane bezdušno napustila, ostavila nas da umremo na ledini bez igdje ičega, a mi smo, eto, milošću Božjom, preživjeli.

Odrastao sam slušajući ovaj nacionalistički mit. Šaptalo se, “da dica ne čuju”, kako nas Jugoslavija smišljeno drži nerazvijenima, privredno inferiornima, perfidno nas uništava zato što smo Hrvati, i nismo gotovo mogli dočekati da se to nasilje jednom zaustavi, da dođe odvažni i mudri Franjo Tuđman i kao Mojsije nas izbavi iz ropstva. Napravi državu koju ćemo voljeti jednako kao što ona voli nas. Kad se 1990. to napokon dogodilo, plesali smo na grobu neprijateljske države i do dana današnjeg, dvadeset sedam godina kasnije, pomamno plešemo, vrtimo guzicama i dižemo ruke vičući aleluja, sretni da Jugoslavije više nema.

Premda to ustvari, već jedno vrijeme, baš i nema smisla.

Nakon mnogogodišnje ružne agonije imotska je Vinarija koncem svibnja 2017. definitino i neopozivo prdnula u čabar, ostavljajući za sobom radnike bez plaće i metalne tankove u kojima je nekad kuhao mošt da trunu izvaljeni u visokoj travi. Jednaka stvar bila je i s Agrokokom. Valoviti lim na krovu nekadašnje farme nesilica davno je razgrabljen i pokriva mnoge privatne kokošinjce diljem Imotske krajine. Utihnuli su i Pionirkini šivaći strojevi, a tvornicu strojeva u Donjoj Glavini nije spasio ni briljantni poslovni um Miomira Žužula.

Temeljitost s kojom je hadezeovska vlast, i nitko mimo njih, likvidirala sva poduzeća u Imotskoj krajini upravo je zastrašujuća. Dijelom zbog gluposti, dijelom zbog nesposobnosti, a dijelom zahvaljujući slijepoj pohlepi, smrvili su u prašinu na tisuće starih, jugoslavenskih radnih mjesta, a novih, hrvatskih, su otvorili... trenutak, da izračunam...

Nijedno.

Dvadeset sedam godina traje to pustošenje i svih dvadeset sedam je HDZ na vlasti. Druge stranke u nas u Imotskom gotovo su statistička greška. Nedavno je baš u Slobodnoj Dalmaciji bila priča o načelniku u jednom selu. Taj je hadezeovac na funkciji kao Milo Đukanović u Crnoj Gori ili kao pukovnik Muammar al-Gaddafi u Libiji.

On premoćno pobjeđuje u prvom krugu lokalnih izbora, mlateći protukandidate kao teškaški međed žgoljavce u papir kategoriji. Građevinskom ga mehanizacijom ne bi maknuli s vlasti, premda je neškolovan, pokvaren i glup kao tava, višestruko se potvrdio kao totalno bezvrijedna osoba.

Njegov je učinak, kao i učinak bilo kojeg drugog hadezeovca u krajini, porazan. Jedino što je narod od njega dobio bila je šteta i kvar, ali će za njega opet glasati čak i oni koji su jednom radili u upropaštenoj Vinariji ili Pionirki, koje je HDZ lično i personalno zajebao, uzeo im pare i, jednako kao i njihove roditelje, otjerao na rad u Njemačku. Oni će glasati za HDZ jer zbog nečega, tajanstveno čega, još vjeruju u nacionalistički mit da ih je Jugoslavija, gdje su radili, mrzila, a da ih ova Hrvatska, u kojoj su dobili nogu u guzicu, voli. Pa zar nisu super ti Imoćani? Kako bi uopće mogao propasti tako razborit narod? Gdje je kraj državi koja ima tako inteligentne građane?

ANTE TOMIĆ

_________________
slikaslika
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.


Povratak na vrh
  
 
 Naslov: Re: Aktualni sat
PostPostano: 19 srp 2017 16:12 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen: 02 ožu 2011 14:18
Postovi: 10806
Lokacija: Samobor
Preksinoć sam, ka i masu drugih ljudi, izaša gasit vatru oko Splita – niko od nas nije bia ni posebno dobar ni posebno pametan vatrogasac, al ono, di vidis vatru tu baciš vode i ides dalje.

Relativno je dobro ispalo na kraju.

Jučer i danas vidin puno bijesa po društvenim mrezama – psuje se premijer, predsjednica, ministri. Nešto od toga stoji, nešto ne, a mišljenja se minjanju kako koga pitaš.

Kažu ne dolivaj ulje na vatru, al ja ne mogu odolit pa ću pridodat još samo jednu stvar svom tom bijesu i nepravdi – ali neću je usmjerit prema apstraktnim političarima i inima, jer oni su kakvi su bili i prije. Usmjerit ću tu jednu stvar prema samome sebi, a onda i prema ostalim građanima ovoga grada.

Pričan o gumama, sudoperima, lavandinima, wc-školjkama, staklenim bocama, plastičnim bocama, kadama, žicama, željezu i ostalom smeću koje bacamo iza prvog grma, vodeći se valjda onom – daleko od oka, daleko od srca. Samo šta svo to smeće ne nestaje kad ga bacimo već čeka da nas zajebe prvom prilikom.

A prilika je došla:

Plamen je zapalia svaku gumu bačenu u makiju i draču na području Kile, Dračevca, Mostina, Bilica, i vjerojatno svih drugih područja zahvaćenih plamenom. Svi koji su izašli gasit su iz prve ruke mogli vidit šta znači gasit bukteću gumu od traktora ili auta koja, ne samo šta ti prijeti opeklinama ako se približiš, ti truje pluća i grize oči – iz svake gume suklja crn plin pun cijanida, ugljičnog monoksida i sumporovog dioksida. Ne punim ovaj tekst kemijskim spojevima da bi se pravia svojim znanjem iz dotične kemije — bila mi je 3, nema tu nekog posebnom znanja — nego jer nije teško nać informaciju na Wikipediji.

Dovoljno je znat da ni jedan od tih spojeva ne želin ni da mi najgori neprijatelj udiše, a kamoli moji ili tvoji bližnji. A udisali su ga vatrogasci, Tordica, i svi ostali Splićani koje volim i koje ti voliš.

A o plastici, staklu, željeznim žicama neću ni pisat…svi koji bili na požarištu znaju kako je izbjegavat zarđale žice i željezo za koje shvatiš da postoje tek kad ti se zabiju u nogu i pokidaju kožu. Što se tiče stakla, plastike i betona…u to ne triban ni ulazit. Svi sve znamo.

I zato, za kraj, samo ovo:

Odluka oću li bacit gumu, ili bilo koje drugo smeće, iza prvog grma ne ovisi ni o Plenkoviću, ni o Grabar-Kitarović, ni o Bogu, ni o Ultri, ni o kolokvijima, ni o državnoj maturi, ni o Opari, ni o tome je li vruće, je li dere bura, je li Hajduk dobia ili izgubia, ni o Kerumu. Ne ovisi čak ni i o kvalitetnim deponijima. Ovisi samo o meni i o tebi.

Nemoj bacit gumu, plastiku, staklo, željezo ni bilo sta drugo di mu nije misto. Nađi službeno odlagalište (kakvo je da je). U protivnom, ta će se guma zapalit jednog dana i otrovat ti nećaka. To staklo će ti porizat susida, ili mater. Zbog tog željeza ćeš trčat sasvojim ditetom na hitni prijem, nadajući se da nije dobilo tetanus.

Šta god da misliš bacit iza prvog grma – nemoj.

Neću ni ja.'

Marin Mikulić

_________________
slikaslika
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.


Povratak na vrh
  
 
 [ 237 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1 ... 20, 21, 22, 23, 24

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]


Online

Trenutno korisnika: crawl, Google [Bot] i 0 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Idi na:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group
HR (CRO) by vaper club