Vaper club

e-cigarete forum
Zadnji put si ovdje bio: 19 ruj 2017 17:19. Sada je: 19 ruj 2017 17:19.

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]




 [ 6 post(ov)a ] 
Autor Poruka
 Naslov: Kraj demokracije u Europi
PostPostano: 18 pro 2011 12:16 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen: 02 ožu 2011 14:18
Postovi: 10813
Lokacija: Samobor
Dočekali smo kraj Europe - zbogom demokracijo, dobar dan plutarhijo


slika



U njoj (navodno) živimo već 20-ak godina, ali unatoč tome moramo se zapitati - što li je to demokracija?
Najugledniji rječnik merriam-webster kazat će nam kako je to: "vladavina naroda, sistem i vlada koju bira cijeli narod na temelju većine."
Zvuči dobro. Hrvatski wiki unos pak kazuje: "demokracija označava pluraristički (SIC) oblik vlasti u kojem sve odluke neke države donosi izravno ili neizravno većina njezinih građana" - traljavo sročeno, ali također zvuči pozitivno.


Puno toga u životu zvuči dobro, npr. uzrečica "tko čeka taj dočeka" ili pak "sve se može kad se hoće" - ali ako zvuči dobro to ne znači da mora biti i istinito. I hoćemo i čekamo - imamo li? Dočekasmo li?

Demokracija u današnjoj Europi ista je priča. Potencijalno zvuči dobro, ali u stvarnosti nije ništa više od prazne uzrečice.
Posljednjih dana bili smo u prilici promatrati jedan važan povijesni trenutak - sumrak i nominalne demokracije u Europi.

Milijuni ljudi godine su proveli na ulicama Grčke i Italije tražeći smjenu vlasti. Sav njihov gnjev i sva njihova ogorčenost nisu imale nikakvog utjecaja na "vladu koju bira cijeli narod na temelju većine."
Ali s druge strane viši rang vladajuće klase u Europi nokautirao je njihove dugogodišnje premijere u tek nekoliko dana.

Silvio Berlusconi, apsolutni gospodar talijanskog medijskog prostora, sa ciničnim osmijehom godinama je promatrao val nezadovoljstva u Italiji znajući kako je njegova pozicija otporna na svaki oblik "volje naroda".
Ali kada je stigla direktiva iz centra moći, bez pogovora je sinoć podnio ostavku.

Na političke procese koji se odvijaju na starom kontinentu ne možemo utjecati, što je vidljivo iz priloženih argumenata. Ali možemo i moramo kategorizirati i analizirati aktualni sistem u Europi.
Krajnje je vrijeme da se imenice "demokracija" i "Europa" prestanu spominjati u istoj rečenici.
Kao predmet povijesne debate može ostati tema da li je demokracija ikada uopće bila prisutna u Europi, ali jedno je sigurno – više nije.

Aktualni sistem vladavine zove se plutarhija – riječ je izvedenica iz termina plutokracija (vladavina bogatih) i oligarhija (vladavina elite).
Važno je da se izražavamo točno i pravilno – tako da od sada možemo komotno govoriti o tzv. plutarhijskim procesima, putu u plutarhiju i o nužnosti plutarhijskih promjena u manje sretnim zemljama.
Vrijeme je da se prestane s gaženjem riječi "demokracija" – jer prava demokracija nije ono što nas okružuje, prava demokracija je cilj i težnja prema kojoj se mora kretati svaki narod i pojedinac željan oslobođenja.
Svako javno korištenje riječi demokracija, govoreći o aktualnom sistemu, mjesto plutarhija trebalo bi shvatiti kao uvredu, a sve one koji pomiješaju ta dva termina prokazati kao neznalicama.

_________________
slikaslika
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.


Povratak na vrh
  
 
 Naslov: Re: Kraj demokracije u Europi
PostPostano: 18 pro 2011 12:43 
Offline
Moderator
Avatar

Pridružen: 03 ožu 2011 14:26
Postovi: 2515
Lokacija: Black Darling
Liberalna demokracija, znano je, počiva na načelu “jedan čovjek (državljanin) – jedan glas”. Mukotrpno usvajanje ovoga načela ispunilo je (ne samo u Hrvatskoj) dobar dio dvaju tranzicijskih desetljeća. No, i tamo gdje je ovaj politički model koliko-toliko kompletiran uskoro je postalo očitim da se u njegovo funkcioniranje neprestance upleću masivni “izvansustavni” (tj. ekonomski) čimbenici, da model “čiste demokracije” nije drugo do (veoma korisna) fikcija. Realna je slika demokracije današnjice stoga nerijetko bliža formuli “svakome (dovoljno jakom) interesu – odgovarajući utjecaj”. Od SAD do Vanuatua, od Rusije do Čada, lobiranjem ili neposrednom korupcijom, ucjenom ili čak uspostavom “država u državi“, nositelji su korporativno ustrojenih interesa bjelodano pokazali da mogu izići na kraj i s visoko razvijenim demokratskim modelima (za one manje razvijene to se je već odavno znalo).

Kritika ovakva socijalno-političkoga složaja određena je postmodernim političkim postavom. Pogođeno ga, umjesto čitave biblioteke, ilustrira sam početak novoga Jarmusheva filma The Limits of Control (Granice kontrole). Profesionalni ubojica dobiva upute za idući posao; njegov klijent – intimno vezan uz samu bit postmodernoga stanja – svoje, očito nedostatne, naputke formulira u tri koraka: “sve je subjektivno”, “zbilja je arbitrarna, jer je pitanje percepcije”, te, na kraju, logično: “koristi imaginaciju!”.

Mnoge teorijske raščlambe, a posebice praktičko iskustvo, upućuju na isto: dok je prijemoderna politička struktura počivala na tradiciji, a moderna na programu, postmoderna se (koliko je to još uopće moguće) oslanja na imaginaciju. Činjenica da političari, manageri ili aktivisti toga najčešće nisu svjesni ne mijenja bitno na stvari. Strategije više, uglavnom, nisu moguće jer su promjene u svijetu (i gotovo svim njegovim segmentima) odveć brze i nepronične – ostaje, dakle, imaginacija – no funkcionarima svih vrsta sam je termin nedovoljno ozbiljan za pretpostavljenu važnost njihovih funkcija.

Činjenica pak da su promjene u svijetu postale obvezatne za svaku sredinu u kojoj ljudi žive (s izuzetkom Sjeverne Koreje i Antarktika) vezana je uz nedvojbeno globaliziranu strukturu suvremenosti. O njoj kao realnosti nakon 1990. više i nema smisla dvojiti, no ono što se prečesto događa jest shvaćanje globalizacije isključivo kao “prirodnoga staništa neoliberalnoga kapitalizma“, kao “tragedije epohe”. U tomu su, ne posve paradoksalno, jedinstveni ljevičari i desničari, ateisti i vjernici, milijarderi i prosjaci, državljani bogatih i siromašnih država.

A barem bi se nešto – za promjenu – moglo naučiti iz (ne tako davne) prošlosti. Recentna diskusija u mnogome oponaša rasprave o svjetskome tržištu sredinom devetnaestoga stoljeća, a do riječi dolaze stajališta kakva je – mutatis mutandis – Marx nazivao “nemisaonima”. Ne vidi se i očit napredak što ga je globalizacija označila za velik broj ljudi koji su preživljavali na periferiji svjetskoga ekonomskog poretka, tj. to da je eksploatacija, pa i ekstremna eksploatacija napredak u odnosu na uvjete u kojima su milijuni donedavno živjeli (no ti su milijuni jako daleko od New Yorka, Berlina ili Zagreba). Marx nije propuštao upozoriti na povijesni napredak što ga je kapitalizam značio u odnosu na raniji proizvodni sustav i na tomu temeljio ozbiljnu kritiku novoga načina reprodukcije. Odbacivanje globalizacije kao epohalnoga zla promiče zapravo moralizatorsko propovijedanje namjesto analize, a paradoks je dodatno u tomu što takvo stajalište slabi šanse alternativnih gibanja da globalizacijsku praksu (ponajprije kada je o komunikacijama riječ) iskoriste za svoja nastojanja. Globalizacija je doista – možda i ponajprije – komunikacijska odrednica, ona, pored ostaloga, omogućuje i da se lokalni prosvjedi pojavljuju kao svjetska činjenica.

Realna prosvjedovna iskustva upućuju pak na izboje radikalnoga nezadovoljstva u najrazvijenijim državama, ili u onima koje su im – sa stajališta nekoga tko živi primjerice u subsaharskoj Africi – razmjerno blizu. Unutar globalizirane danosti, dva se svijeta ipak mogu naslutiti. Stoga i dalje važi ono što je svojevremeno formulirao Adam Michnik govoreći o istočnoevropskome iskustvu: “Za moju je generaciju put k slobodi započeo 1968. Dok su studenti u Parizu i Berkleyu odbacivali građansku demokraciju, mi smo se u Pragu ili Varšavi borili za slobodu koju je mogla jamčiti samo građanska demokracija.” I danas se zbiva nešto slično: oni koji trijumfalistički govore o tomu da je “arapsko proljeće dospjelo na Wall Street“ zaboravljaju da su arapski prosvjednici u većini htjeli (a u potpunosti i dobivaju) baš ono čega je prosvjednicima u Španjolskoj, Engleskoj, SAD-u (pa i Hrvatskoj) dosta – liberalnu demokraciju, naime.

Unutarglobalizacijski raskorak tako upućuje na dvostruki problem epohe – moćni se ekonomski interesi probijaju u posve različitim političkim sustavima, a njihovi oponenti na ulicama izlaz pronalaze u suprotstavljenim političkim modelima. Stéphane Hessel glasovitim pamfletom “Indignez-vous!” (“Naljutite se!”) zagovara javno, dapače, gnjevno iskazivanje postojećega sustavno reproduciranoga očaja. Na tomu tragu španjolski očajnici (“los indignados”) ističu posve jednoznačno: “No somos antisistema, el sistema es antinosostros” (“nismo protiv sustava, sustav je protiv nas“). Za razliku od salonskih (točnije, danas: televizijskih) revolucionara, oni znaju da su u defenzivi, da (još) nisu revolucionari.

Još to jasnije pokazuje ovoljetna u svemu ponosno besciljna postprimitivna pobuna u Engleskoj. Ma koliko neartikulirano nasilje izazivalo zazor, ozbiljniji uvid u slike klinaca koji provaljuju u velike trgovačke centre (manchesterski Arndale Centre, npr.) pokazuje pokušaj prisvajanja pravih debordovskih palača konzumerizma koje su bile bitne ustanove socijalizacije tih generacija. I opet, paslika 1968. – “znamo što nećemo, ne znamo što hoćemo!”

U Engleskoj nije bilo ni trunke programa, u Španjolskoj jedva nešto više, u New Yorku se pak pokušava nešto postići nabrajanjem svega što su “oni” učinili. Nema, dakle, teorijske pozadine (koja bi pokazala tko su to “oni”), nema organizacije, nema masovnosti, ali učinak je nedvojben. Nova je generacija prosvjednika iskonski prihvatila “medijsku ontologiju”, spoznaju da ono čega u medijima nema, zapravo i ne postoji. Postali su općom medijskom temom (ne, ipak u mjeri u kojoj je to, zbog potpune delegitimiranosti hrvatske politike, uspjelo domaćim šetačima) i natjerali mnoge da 15. listopada očekuju s napetošću. Među onima koji taj datum očekuju nisu, doduše, pravi moćnici suvremenoga svijeta, oni koji svoje interese nameću različitim političkim zajednicama; njih neće uzdrmati šetnja ili logorovanje pred bankama (to više što su prave adrese i dalje one u kojima su institucije vlasti jer, ma koliko bile pod utjecajem korporacija, samo vlasti moraju odgovarati puku, banke ne).

Hrvatska su prosvjedovna zbivanja, na drugi način, u mnogome nadrasla (oskudne) povode i slabo artikulirane parole. Prosvjedi su zamrli zbog preskromnih ciljeva (tri drva u Varšavskoj, tri promila budžeta kod plenumaša na Filozofskome fakultetu), ili pak zbog inherentne nesuvislosti (zahtjev za izborima “odmah”, s time da se ne želi ni jednu od stranaka koja sada može dobiti izbore, svjetonazorski galimatijas uporabljenih parola okrunjen klicanjem guverneru Narodne banke itd.).

Svakako, pojavio se je novi subjekt (barem u medijskome prostoru, ako zasad još ne i u realnosti). Istina je da taj subjekt ni sama sebe baš ne razumije (pa bezbrižno šeta ispod parole „Jedan svijet – jedna borba“ u tenisicama koje su – ropskim radom – proizvela južnoazijska ili afrička djeca, pa se poziva na Marxa u kritici kapitalske reprodukcije, a kliče: „znanje nije roba“). Istina je i da ga ni sudionici ni ljubitelji ne uspijevaju dovesti ni blizu pojmu (jer ljubav rijetko promiče spoznaju). Sve to, međutim, ne niječe neosporni potencijal dogođenoga, no on i dalje vapi barem za teorijom na razini promjena, koje su se (nikako samo politički) nedvojbeno zbile – o praksi osviještena radikalnog zahvata u zbilju i dalje je, s obzirom na danost, nepotrebno govoriti (osim neuko-bahatima koji nekako vjeruju da već njihove riječi mijenjaju svijet; gotovo na razini pouke iz Liberty Walancea: “Print the legend”).

No, odavno je poznato: svijet jest vijest. Za sada će i globalno medijski pronošena poluglobalna šetnja ulicama biti dostatna kao upozorenje (u Hrvatskoj čak i kao oživljavanje pokreta) pokazujući, ako ništa drugo, da globalni sustav nije toliko neupitan kako se to čini. Čak i ako oni koji su protiv toga sustava – barem zasad – ne znaju što da učine s tom spoznajom. Kada globalna šetnja završi, ostat će posao razumijevanja svijeta koji se ne mijenja pukom činjenicom nezadovoljstva postojećim – no, svakako, ni bez njeslika
:shake: meni buš sral v zahod HA?
Oš još demokracije?
Ilije dosta.
Text je moj, prepisan u Jutarnji, dobil sam kitu za to.Ne radim copy/paste baš sve osim
jebala vas demokratija :boot:

_________________
slika Sve što sastaviš raspadne se prije ili poslije


Povratak na vrh
  
 
 Naslov: Re: Kraj demokracije u Europi
PostPostano: 18 pro 2011 12:54 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen: 02 ožu 2011 14:18
Postovi: 10813
Lokacija: Samobor
Mitologija kapitalizma: skandinavski mitovi i njihova svrha

U periodima velikih povijesnih neizvjesnosti gotovo uvijek je dolazilo do drastičnog porasta spekulativnog nagađanja, praznovjerja i mnogih drugih krivih zaključaka.

U vrijeme ove velike ekonomske depresije sve je snažnije izraženije stvaranje raznih mitova i krivih pretpostavki. Da li se mit razvija kao nuspojava ekonomskih prilika ili je pak smisleno pušten u opticaj kao dio ideološke propagande, teško je reći. Ali mitovi su svugdje oko nas i obično imaju samo jedan cilj – smirivanje i otupljivanje.

Mit o Islanđanima koji referendumom zaustavljaju bankarsku pljačku do sada je srećom razbijen na golim argumentima. A argumenti su pokazali kako ne samo da stanovnici Islanda nisu zaustavili opustošenje njihove države od strane pohlepnih bankara, već iz dana u dan tonu sve dublje, a velik broj stanovnika nastoji emigrirati u jednom smjeru.
Ali mitovi su ponekad otporni čak i na sirove argumente, jer konačni cilj im nije stvoriti neku novu istinu već unijeti razdor i bunilo.
Tako će nas Islandski mit još dugo vremena dovoditi u situaciju da nam sugovornik uzvraća "napravimo što i Island, zaustavimo krizu referendumom".

Ipak, izuzev širenja naivne pro-referendumske teorije, "islandski mit" nije značajan problem.
Na sceni postoji jedan daleko veći mit koji je danas toliko važan da je postao ideološko ljepilo koje zajedno drži raspadnuti sistem poznatiji kao kapitalizam.
Naravno, radi se o mitu svih mitova – veliki skandinavski mit o dobroćudnom kapitalizmu.

U svega nekoliko godina iz relativne stagnacije probudili smo se u svijetu u kojem Grčka podsjeća na ratnu frontu, u SAD-u policija tuče prosvjednike na ulicama, a u Europi bankarske elite preuzimaju državu po državu.
Probudili smo se u jednom sasvim drugom životu – iz sna smo ušli direktno u noćnu moru. Budućnost pred nama donosi nam samo neizvjesnost, sve teže dane i golu borbu za opstanak.
Samo kronični deficit intelekta još uvijek ostavlja prostora za optimizam.

U beznađe kojem se ne nazire kraj uplovljava veliki skandinavski mit kao kakva konjska doza sredstva za smirenje.
Ti nevjerojatni, pametni, humani i altruistični sjevernjaci pokazat će nam put. Moramo samo otkriti njihovu tajnu, preslikati taj proces natrag u svoju državu i živjet ćemo bezbrižno i sretno.
U kaosu koji razdire i Europu i SAD skandinavski mit postaje bastion. Na temelju tog mita do zadnjeg dana će se braniti političko-ekonomski sistem koji nije direktan krivac samo za naš propadajući životni standard, kapitalizam je kriv i za genocid stanovništva diljem planete.

Srećom, baš kao i u slučaju Islanda, to je ipak samo mit, a mitovi se mogu i moraju razbijati.

Krenimo sa Švedskom, glavnom nositeljicom skandinavskog mita.
Švedska je bila dugi niz godina pojam socijalne sigurnosti i stabilnosti, ali za taj dugi period relativnog blagostanja najmanje je zaslužan kapitalizam.
Činjenica je da je Švedska bila snažno pogođena u prošloj krizi 30-ih godina. Kao direktna reakcija na krizu stasala je socijal-demokratska radnička partija koja je nakon toga vladala gotovo 65 godina apsolutnom većinom bez ijednog koalicijskog partnera.

Mukotrpnom borbom radnici u Švedskoj stvorili su sustav koji je bio dostojan čovjeka.
Radnička partija tih godina opravdavala je svoje ime. Unatoč izraženom revizionizmu i preferenci za socijal-demokraciju umjesto socijalizma, partija se ipak usko vodila generalnim idejama Marksizma iz kojih su i stvoreni brojni socijalni programi.

Ranih 70-ih švedski premijer postaje Olof Palme, također član radničke partije. U svojoj politici je otišao korak dalje – otvoreno je podržavao brojne marksističke države i pokrete diljem svijeta. 1975. bio je prvi predstavnik zapadne demokracije koji je otišao u službeni posjet na Kubu. Tamo je održao velik govor na poznatoj Plaza de la Revolución hvaleći Fidela Castra i socijalističku revoluciju na Kubi. Također je bio i žestoki kritičar politike SAD-a i južnoafričkog aparthajda.
Nije nikada dokazano, ali brojni povjesničari smatraju da je upravo zbog tih stavova život završio s metkom u glavi na ulicama Štokholma 1986.

Švedski model je zaista bio primjer modernog i progresivnog upravljanja državom, ali baš kao i u slučaju Islanda – sve što su Šveđani, u prvom redu švedska radnička klasa, gradili palo je u vodu dolaskom neo-liberalizma.

Brian Palmer, profesor antropologije na švedskom sveučilištu komentirao je ulazak neo-liberalizma: "Govoriti o današnjoj Švedskoj u nekim socijalističkim terminima bilo bi potpuno krivo. Neo-liberalne reforme u Švedskoj provedene su u mnogim sektorima rigoroznije čak i od SAD-a. Švedska je zapravo postala laboratorij za privatizaciju."

Unatoč popularnom mišljenju kako u Švedskoj na stanovnike pazi snažna država, prava istina je sasvim drugačija. Posljednjih godina Švedska je po količini privatizacije prestigla SAD i brojne europske države. 80% svih novih škola je u privatnom vlasništvu. Željeznice i gradski metroi također.
Švedska je imala dugi period ekonomskog razvoja što može ponajviše zahvaliti neutralnosti za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Od nekoć uglednog modela, Švedska je već sredinom 90-ih počela naglo tonuti u sirovi neo-liberalni kapitalizam koji danas potpuno dominira zemljom. Tako primjerice 2004. imućna obitelj Wallenberg kontrolira čak 40% svih dionica na štokholmskoj burzi.
Beneficije se naglo ukidaju, a novi švedski premijer otvoreno se hvali kako je Švedska postala "svjetski rekorder u broju rezova." Uskoro dolaze i velike pohvale od strane MMF-a koji od sada ističe Švedsku kao reprezentativan primjer kako bi trebalo voditi modernu ekonomiju.

Uskoro kreće masovna deregulacija svih vitalnih industrija – Švedska privatnom tržištu prepušta poštu, telekomunikacije, pa čak i struju. Brojne banke koje su bile pod upravom države sada se prepuštaju privatnom sektoru.
Posljednjih godina krug je zatvoren nakon što su privatizirane i brojne klinike i bolnice.

U Švedskoj predugi niz godina marljivo je stvaran sustav koji bi bio na usluzi stanovnika, isti je nemoguće srušiti preko noći. Ali situacija u kojoj se trenutačno nalazi Švedska donosi joj sudbinu jako sličnu Islandu.

Govoreći o skandinavskom modelu možemo samo govoriti o skandinavskom modelu prošlosti i iz njega bi se zaista moglo učiti. Ali najvažnija pouka je ta da model nema nikakve veze s kapitalizmom, upravo suprotno – sve beneficije koje su život u nekadašnjoj Švedskoj činile ugodnim proizašle su direktno iz socijalističke misli.
Glorificirati Švedsku kao neku vrstu kapitalističkog uspjeha sasvim je kriva polazna točka. Jedino što je kapitalizam uspio u Švedskoj je srušiti jedan progresivan i pravedan sistem.

Ništa bolja situacija nije ni u drugim "blaženim" skandinavskim zemljama. Svaka država koja operira pod zakonima kapitalističkog sistema neće proći netaknuto. Norveška je odličan primjer.
Država koju mnogi naivno proglašavaju rajem na zemlji – za mnoge stanovnike postala je pakao.
Zbog agresivnog forsiranja domaće potrošnje Norveškoj se desio gotovo identičan problem kao i Islandu. Masovno kreditiraje stanovnika dovelo je do toga da prosječan Norvežanin danas imas čak 200% duga od ukupnog kućnog dohodka. Ta brojka je daleko veća i od SAD-a (115%) i Britanije (150%). Ovakva situacija postaje neizdrživa.
Norveška je bogata zemlja i jedan od najvećih izvoznika nafte na svijetu. Godinama su igrali na "sigurno" i velike svote kapitala posuđivali državama kao što su SAD, Italija, Francuska. Dojučerašnje sigurne investicije danas su već izuzetno neizvjesne, za Italiju je već sada jasno kako neće moći vratiti svoje dugove.
Norveška ima najnižu stopu nezaposlenosti u Europi, ali strahuje se kako bi ona uskoro mogla početi naglo rasti. Naime, zbog velike krize na kontinentu drastično su se smanjile narudžbe od norveške prerađivačke industrije.
Uz to 22% BDP vezano je uz izvoz nafte, a tržište tog derivata ulazi u još nestabilniju fazu.

Koliko god Norveška, Švedska i ostale skandinavske države bile stabilne do prije samo godinu dana, sve to može u kratkom periodu biti uništeno krizom globalnog kapitalizma. Svaka država čija je ekonomija vitalno spojena na taj sustav nalazi se u opasnosti i ne postoji način na koji može izbjeći kolektivnu sudbinu.
Skandinavski mit hrani se idiličnim slikama iz prošlosti i time stvara iluziju da negdje, daleko na hladnom sjeveru, gdje su ljudi razboritiji i mudriji, kapitalizam još uvijek funkcionira besprijekorno.
Po svemu sudeći te države mogle bi u konačnici biti i najviše pogođene – donedavni visoki standard dovesti će do najvećeg relativnog pada.

Skandinavski, kao i islandski mit ostat će samo mit – kao maleni, ali sastavni dio velike mitologije kapitalizma – sustava koji je obećavao kako će donijeti prosperitet svima.

_________________
slikaslika
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.


Povratak na vrh
  
 
 Naslov: Re: Kraj demokracije u Europi
PostPostano: 23 ožu 2016 13:16 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen: 02 ožu 2011 14:18
Postovi: 10813
Lokacija: Samobor
E pa da izvucemo temu iz pepela ...


Analiza terorističkog udara na Bruxelles: Zašto je napadnuta Europa i kakve će biti posljedice?


Ukupan broj mrtvih u današnjem nizu terorističkih napada u Bruxellesu još nije poznat, no brojna pitanja već se sada postavljaju. Tko je napao de-facto glavni grad Europe? Odgovor na to pitanje relativno je lako dati, odnosno može se pretpostaviti - iza napada gotovo sigurno su stajali radikalni Islamisti, možda povezani s ISIL-om ili nekom drugom terorističkom frakcijom.

No, puno je bitnije pitanje - zašto je Europa danas napadnuta? Tu je odgovor daleko teže dati, ali to ne znači da odgovora nema.

Možemo krenuti od one sasvim rudimentarne tvrdnje koja se obično servira američkoj javnosti u trenutku ovakvih napada - "Oni mrze naš način života". Dobro, neki od radikala vjerojatno ga mrze, ali teško da bi to bio jedini razlog za napade ovakve magnitude. Može biti jedan od manjih faktora u nizu, ali isticati da je glavni razlog "mržnja" znači baviti se ekstremnim pojednostavljivanjem opasne situacije.

Naime, ako se ovakav napad do te mjere pojednostavi, onda će ovo biti još i crniji dan za Europu no što upravo jest. Valja već sada raspravljati o posljedicama ovog napada, koji je uz onaj u Parizu prošle godine svakako jedan od najvećih na teritoriju Europe - jedna od posljedica biti će još veće jačanje nadzora europskih stanovnika od strane njihovih vlasti.

Nadzor nad stanovnicima Europe već sada imamo, privatnost smo već sada izgubili - sprječava li takav model terorizam? Očito je da ne sprječava. Što bi ga spriječilo? Koji model bismo morali implementirati da bismo bili maksimalno sigurni od terorističkih napada ove vrste? Na svijetu postoji vjerojatno samo jedna zemlja koja je gotovo posve sigurna - Sjeverna Koreja. Želimo li živjeti kao Sjeverna Koreja? Naravno da ne, stoga je bitno već sada razumjeti da potezi koji će sada uslijediti diljem Europe neće Europu učiniti sigurnijom, ali će njene građane učiniti još nemoćnijima u želji da mijenjaju svoje živote, kroz političke promjene, nabolje.

O ovom jačanju nadzora i represije neće se puno govoriti. Sve će se provesti pod okriljem da se sve to i "podrazumijeva" jer, dakako, svaki uzoran EU građanin neće se buniti protiv jačanja njihove vlastite sigurnosti. Druga stvar koja će se desiti neposredno nakon ovog napada, kao i u slučaju napada u Parizu u studenom prošle godine, biti će emotivni skupovi koji će sugerirati narodima Europe da se terorizam, navodno, može pobijediti jedinstvom, slogom, solidarnošću i drugim sličnim floskulama.

Građanima će to, dakako, zvučati dobro, moralno, uzvišeno i pravedno. Motivi će biti otprilike ovakvi: Dok oni nas ubijaju mi ćemo pokazati svoju civiliziranost - uzeti ćemo se ruku pod ruku i zajedništvom ćemo pokazati kako se uspješno odpupiremo silama mraka. Nećemo dopustiti si strah, nećemo dati da nas natjeraju na stalni oprez već ćemo ponosno izaći na ulice i na taj način pokazati da smo snažniji od njih.

To zvuči, zaista, lijepo, ali je, dakako, politički krajnje trivijalno i ne predstavlja ništa drugo nego emotivni flaster za ranjene mase.

Stvar je u tome da mase ne mogu razumjeti pozadinu ovih šokantnih događanja i zaista terorizam doživljavaju kao nekakve mistične sile mraka koje glorificiraju srednjovjekovne ideale i životne stilove. Ne, terorizam uopće nije toliko mističan, riječ je zapravo o političkom konceptu, ekstremnom, ali svejedno političkom - izazivanjem straha (terora) određene skupine žele dobiti nešto. Dakle, pitanja bi trebala biti ova: O kojim skupinama se radi i što zapravo žele?

Tek tada možemo jasno razumjeti zašto je Bruxelles danas napadnut. Stvari izgledaju ovako - prije 5 godina počeo je rat u Siriji. Zapadne sile - primarno centri kao što su Pariz i Bruxelles - stavile su se na stranu islamističkih radikala koji su se namjerili na rušenje sekularne autoritarne sirijske vlasti pod vodstvom predsjednika Bashara al-Assada. Iza islamističkih militanata također su stajale i regionalne autoritarne sile kao što su Turska, Saudijska Arabija i Katar.

Pet godina je prošlo i njihov cilj nije ispunjen, Assad je i dalje na vlasti i Zapad se, izgleda, pomirio s činjenicom da će tako i ostati. Krenuli su pregovori u Ženevi, prihvaćeno je primirje u Siriji i - barem tako izgleda - Zapad (SAD, EU) i Istok (Rusija, Iran), spremaju se na okončanje rata u Siriji.

Postoje akteri kojima je ovakav ishod apsolutno nedopustiv i tim akterima ne bi bio problem poslati ekstremnu poruku neslaganja u srce Europe. Tko god da stoji iza napada u Bruxellesu stajao je i iza napada u Parizu, a vjerojatno je riječ o više aktera sa sličnim geopolitičkim interesima. Poruka, ako eksplozije i ubojstva civila preformuliramo u riječi, zvuči otprilike ovako: "Nismo mi 5 godina ulagali svoj novac, ljudstvo, energiju i politički kapital da sada od svega toga ne bismo imali ništa".

To je kao i u biznisu. Ako posudite novac od banke to bi Vas moglo u konačnici skupo koštati ukoliko ne budete mogli vraćati kredite, prijeti Vam i potencijalna deložacija. No, ako posudite velik novac od lokalnog zelenaša on će Vam možda oteti ili ubiti člana obitelji ukoliko mu ne vratite novac, s velikim kamatama, na vrijeme.

To su individualne, lokalne, tragedije, a ovaj današnji napad u Bruxellesu je samo veća magnituda te iste tragedije.

Gdje je problem, koja je pouka? Kao i na individualnoj razini - posao se jednostavno ne smije voditi s kriminalcima, preopasno je, mada nam se činilo da se možda rizik isplati, u konačnici se ne isplati.

Europa, zajedno sa SAD-om, već godinama "posluje" s vrlo opasnim i globalno kriminalnim akterima. Zbog tih poslova povremeno postaje žrtva, kao što će i mali poduzetnik postati žrtva ako bude poslovao s mafijom ili zelenašima.

Gdje li je bila pamet europskih dužnosnika kada su prije 5 godina entuzijastično krenuli s naoružavanjem islamističke radikalne opozicije u Siriji? Jedan dio je jednostavno, u nedostatku blaže riječi, bio glup, dok su drugi jako dobro znali s kime "posluju", ali ih nije bilo briga - nadali su se da vjerojatno kada počnu stizati prijetnje neće baš oni fizički biti na tom i tom terminalu te i te međunarodne zračne luke.

Davati oružje islamističkim militantima? Naoružavati autoritarne ne-demokratske režime? Poslovati intenzivno s diktatorskim monarhijama? Sve su to potezi koji pridonose gubitku sigurnosti i napadima kakav se desio danas.

No, najgori "posao" Europa je svakako napravila prije 5 godina kada je, zajedno sa SAD-om, pokrenula - bez ikakvog pravog razloga - vojnu agresiju na Libiju. U tom napadu su uništili jednu zemlju i doveli do toga da njen predsjednik, Muammar Gaddafi, završi javno pogubljen na brutalan način. Nakon libijske katastrofe više se nije moglo nazad - otvorili su, baš kako je još tada upozorio nesuđeni nasljednik libijske vlasti, Saif al-Islam Gaddafi, "Pandorinu kutiju".

Agresija na Libiju bila je i stavljanje na stranu radikalnih Islamista, zbog tako uskih geopolitičkih interesa i bez imalo konkretnog razmišljanja o posljedicama. Odmah nakon pustošenja Libije, koju su ostavili u rukama radikala i terorista, krenuli su na Siriju. No, radikalni Islamisti pokazali su se kao jako loši "partneri", oni koji će brzo udariti na svoje sponzore ako osjete da ih se zanemaruje. Americi se to desilo 11. rujna 2001. kada su radikalni Islamisti - koje su ranije koristili za borbu protiv Sovjeta u Afganistanu i drugdje za svoje interese - napali New York. Europi se to sada događa u Parizu i Bruxellesu.

Znamo kako Amerika više nikada nije bila ista nakon 11. rujna - pretvorila se u paranoičnu imperijalističku hegemoniju koja povlači sulude i po cijeli svijet opasne poteze na međunarodnoj razini. Sada bi se u takvu tvorevinu mogla lako pretvoriti i Europa, Europa koja je uz sve grijehe iz prošlosti i nedostatke iz sadašnjosti, morala zauzeti mjesto razuma i umjerene politike u današnjem svijetu. Drugim riječima, možda trenutačno još nismo ni svjesni do koje mjere će ovakvi napadi kao današnji u Bruxellesu biti uistinu tragični po našu cjelokupnu budućnost.

D. Marjanović za advance.hr

_________________
slikaslika
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.


Povratak na vrh
  
 
 Naslov: Re: Kraj demokracije u Europi
PostPostano: 23 ožu 2016 14:23 
Offline
Avatar

Pridružen: 04 vel 2013 16:14
Postovi: 558
Lokacija: Solin
"Slušajte me sad, vi ljudi iz NATO-a! Bombardirate zid koji stoji na putu migrantima iz Afrike prema Europi i teroristima Al Qaede. Taj zid je Libija. Vi ste ga razbili. Vi ste idioti i gorit ćete u paklu zbog tisuća i tisuća migranata iz Afrike i zbog podrške Al-Qaedi. To će biti tako. Ja nikada ne lažem. Ne lažem ni sada", napisao je Gaddafi u otvorenom pismu koje je objavio ruski dnevnik ‘Zavtra’ u svibnju 2011. nekoliko mjeseci prije nego što je ubijen.
"Pogledajte realnost! U Tunisu i Egiptu postoji politički vakuum i islamski ekstremisti će ga popuniti. Imat ćete džihad u svojoj blizini, na Mediteranu . Američka Šesta flota bit će napadnuta i gusari će vam zavladati morem, ovdje, 50 kilometara od vaših granica. Vi ćete se vratiti u vrijeme Barbarosse, gusara, Turaka koji su tražili otkupnine za brodove. To će biti globalna kriza, katastrofa koja će se protezati od Pakistana do Sjeverne Afrike. Ne dopustite to. Ljudi su zbunjeni onime što se događa. Ali vam želim objasniti da je situacija ozbiljna na cijelom Zapadu i diljem Mediterana. Kako je moguće da europski lideri to ne razumiju? Rizik od terorizma širi se na globalnoj razini, što je očigledno", rekao je Gaddafi također 2011. u intervjuu za Corriere della Sera.

_________________
slika
slika
iStick Pico, iStick 40W TC, ProTank 2


Povratak na vrh
  
 
 Naslov: Re: Kraj demokracije u Europi
PostPostano: 10 tra 2016 08:45 
Offline
Administrator
Avatar

Pridružen: 02 ožu 2011 14:18
Postovi: 10813
Lokacija: Samobor
O čemu se zapravo glasalo u Nizozemskoj i zašto njihovo "NE" Ukrajini može bitno utjecati na budućnost čitave EU?


Građani Nizozemske odbili su na referendumu prije dva dana ratifikaciju sporazuma o približavanju odnosa EU i Ukrajine, što je uvjetovalo silnu nelagodu u Europi. Kao i ranije kada su građani u Europi dobivali priliku da se izravno izjašnjavaju, rezultat je i ovoga puta bio suprotan željama administracije EU. Komentare da je Europa u šoku, ipak trebamo uzeti s rezervom, jer ako ga je i bilo taj je šok morao biti kratkotrajan, a nakon njega krenula je već ranije viđena kampanja korigiranja demokratski izražene volje građana.

Za objektivnog promatrača nije trebalo biti iznenađujuće što su Nizozemci glasali protiv približavanja Ukrajine. Odlučili su s dvije trećine glasova da žele Ukrajinu sa svim njenim problemima zadržati na distanci od Europe. Ako je to doista bio neočekivan ishod za europsku elitu, onda to može biti vrlo vjeran pokazatelj da oni zapravo nemaju jasnu ideju što se ovdje na Zemlji zbilja dešava.

Ovo je bio već šesti važan referendum u zemljama zapadne Europe u ovom stoljeću i svih šest puta građani su rekli 'ne'. Nakon prethodnih pet glasanja plebiscitarna volja je mijenjana na različite načine, pa bi sada valjda trebao uslijediti i šesti nastavak. Zbog toga možemo biti sigurni da su europski dužnosnici imali pripremljene dvije cedulje s govorima o rezultatu referenduma u Nizozemskoj, a kada je bilo jasno da je glasanje uspjelo, pročitani su papiri s brojem dva.

'Ovaj referendum imao je konzultacijski karakter', objasnio je francuski predsjednik Francois Hollande novinarima, nagovještavajući da će Njemačka i Francuska nastaviti da podržavaju Ukrajinu u skladu s obavezama iz Sporazuma o asocijaciji (AA). On se također pozvao na ulogu Pariza i Berlina u Normandijskom formatu, u okviru kojeg je u veljači prošle godine postignut Minski sporazum o primirju u Ukrajini.

Drugim riječima Hollande nije uopće bio raspoložen da ozbiljnije razmatra ovo referendumsko 'izmotavanje' Nizozemaca. Nasuprot stanovištu predsjednika Francuske, imamo razloga vjerovati da bi spomenuto izjašnjavanje građana trebalo predstavljati samu bit demokracije, te da kao takvo ne bi smjelo biti podložno političkim interpretacijama. Imamo pravo vjerovati da bi Hollande potpuno drukčije govorio da je kojim slučajem rezultat referenduma bio suprotan, te da ne bi zaboravio pohvaliti demokratsku plebiscitarnu praksu.

Britanski premijer David Cameron kazao je da London istupa za provođenje AA s Ukrajinom van konteksta referenduma u Nizozemskoj, te da se nada da njegov ishod neće negativno utjecati na predstojeći referendum u Velikoj Britanije 23. lipnja kada će se glasati o ostanku ili izlasku iz EU. Cameron je naglasio da se u Nizozemskoj glasalo o posve drugoj stvari.

O čemu se zapravo glasalo u Nizozemskoj i zašto njihovo 'ne' Ukrajini može bitno utjecati na budućnost čitave EU ? Sporazum o asocijaciji potpisale su Ukrajina, EU i svih 28 država njenih članica u ožujku 2014. godine. Nakon toga otpočelo je i završilo se ratificiranje sporazuma od svih potpisnika, uključujući i nizozemskog premijera Mark Ruttea. Da bi AA s Ukrajinom postao važeći, sporazum su morali ratificirati svi potpisnici.

AA je počeo važiti od prvog dana 2016. godine. Sporazumom je definirano da EU i Ukrajina surađuju približavanjem ekonomske politike, zakonodavstva i više drugih oblasti, uključujući jednaka prava radnika, kretanje ka viznoj liberalizaciji, te razmjenu informacija i osoblja u pravosuđu, pristup Ukrajine Europskoj investicijskoj banci i moderniziranje ukrajinske energetske infrastrukture.

Građani Nizozemske iskoristili su svoje zakonsko pravo te pokrenuli prošle godine inicijativu za provođenje referenduma. Za raspisivanje referenduma bilo je potrebno prikupljanje 300.000 važećih potpisa, a skupljeno je 470.000, te je rujna prošle godine zakazano glasanje o prihvaćanju Ukrajine u europski zagrljaj. Uvjet da bi referendum uspio bio je da na njega izađe najmanje 30 posto građana s pravom glasa, a bilo ih je nešto malo više od 32 posto. Pravo da provode 'savjetodavne' referendume oko kontroverznih odluka vlasti Nizozemci su dobili 2014. Kampanja za održavanje referenduma pokrenuta je na popularnom blogu 'Geenstijl' (bez stila).

Kada je potvrđeno da je referendum uspio, oglasio se predsjednik Europske komisije Jean Claude Juncker da kaže da je tužan zbog rezultata glasanja, ali da 'neće biti posljedica po sporazum i njegovu važeću primjenu'. Nešto slično rekao je njegov prethodnik na čelu EK Jose Manuel Barosso prije osam godina kada je na referendumu u Republici Irskoj odbijena ratifikacija Lisabonskog ugovora. 'Još je rano govoriti što to znači za proces ratificiranja. Mislim da sporazum nije mrtav', izjavio je tada Barosso.

Bio je u pravu. Već naredne godine u Irskoj je ponovljen referendum, a 'ne' je postalo 'da'. Republika Irska bila je jedina članica EU u kojoj su građani imali pravo da glasaju o Lisabonskom sporazumu, i to čak dva puta. Prije 15 godina Irci su također glasali 'ne' Sporazumu iz Nice, ali su ga godinu dana kasnije ipak prihvatili na ponovljenom referendumu.

Lisabonskog sporazuma ne bi niti bilo da građani Francuske i Nizozemske nisu referendumski odbili ratificiranje Europskog ustava 2004. Ujedno, to su bile jedine dvije države EU u kojima su građani glasali o ratifikaciji ustava i u obje je odgovor bio 'ne'. Kada je pokušaj usvajanja ustava propao, prešlo se na kozmetičko, a ne suštinsko mijenjanje ovog akta koji je tako izmijenjen nazvan Lisabonski sporazum. Njegovo ratificiranje provedeno je kroz parlamente država članica, osim u Republici Irskoj, gdje je obavezno provođenje referenduma za prihvaćanje novih međunarodnih ugovora. Prema 'Lisabonu'.

U povijest europskih referenduma upisali su se svakako i Grci u srpnju prošle godine kada su rekli 'ne' mjerama štednje, a na njihovoj strani je bio i njihov premijer Alexis Tsipras, koji je ubrzo zatim u Bruxellesu prihvatio sve što je Grčka plebiscitarno odbila.

Sada su na red došli Nizozemci. Međutim za razliku od Grčke ili Irske, riječ je o jednoj od šest država potpisnica Rimskog ugovora iz 1958. o osnivanju EU, u kojoj će se ipak možda morati poštivati narodna volja. Iako je ratificiranje okončano odlukom parlamenta prije referenduma, njegovi rezultati neće se moći ignorirati bez posljedica. Zbog toga se trebamo nadati da će Rutte na mnogo suptilniji način od Tsiprasovog pokušati da održi AA s Ukrajinom.

Profesor povijesti Arjan van Dixhoorn, kao jedan od pokretača referendumske inicijative objasnio je u jednoj rečenici motive glasača. 'Zaista nas nije briga za Ukrajinu, trebate to shvatiti', kazao je Dixhoorn tjedan uoči referenduma koji je održan 6. travnja. Prema njegovim riječima 'ne' sporazumu s Ukrajinom istodobno izražava ljutnju u Nizozemskoj prema EU, problemima u multikulturnom društvu i 'spinovanju' vlasti. 'Ljutnja je puno veća nego što ljudi misle', naveo je Dixhoorn.

On i njegovi istomišljenici tvrde da je ovaj referendum zapravo bio o ostanku Nizozemske u EU, nakon čega je ušao u upotrebu novi termin – Nexit. Geert Wilders, nizozemski nacionalistički lider i antiislamista, ocijenio je da je rezultat referenduma označio početak kraja EU.

Raspoloženje koje su Nizozemci pokazali prema Ukrajini sasvim izvjesno je inducirano psihozom nastalom u Europi zbog izbjegličke krize, a ono vrlo pouzdano svjedoči i o njihovom stavu prema eventualnom budućem proširenju EU na Balkan. Teško je nakon ovog referenduma povjerovati da bi Nizozemci rekli 'da' za Crnu Goru, Srbiju, Makedoniju, Kosovo, Bosnu i Hercegovinu ili Tursku, ako bi se ovo kontroverzno pitanje uopće i postavilo. Zbog toga je protekli referendum bio vrlo važan za europsku politiku proširenja koja kako tako pomaže stabiliziranju i suradnji zapadnobalkanskih država.

EU će po svemu sudeći insistirati na nastavku važenja sporazuma s Ukrajinom, makar bila primorana tražiti alternativni model prema kojem bi Nizozemska mogla biti izuzeta od obaveza. Vjerojatno će se netko opet sjetiti Europe s dvije brzine i sličnih modela za premašivanje unutarnjih kriza. Da li će to izgledati kao Europa s više brzina, o kojoj će govoriti u Bruxellesu, ili Europa s koje otpadaju kotači, zavisit će ključno od predstojećeg referenduma u Britaniji 23. lipnja.

Vladajuće elite balkanskih država s nelagodom su morale primiti vijesti o ishodu referenduma u Nizozemskoj, ali među Ukrajincima zaista je zavladao šok. Prema anketi iz ožujka, čak 72 posto Ukrajinaca izrazilo je želju da Nizozemci glasaju 'da', dok je neodlučnih bilo 15 posto. Ankete su također pokazale da su građani Ukrajine vjerovali svojim medijima koji su najavljivali pozitivan ishod referenduma, usprkos tome što su ispitivanja javnog mnijenja u Nizozemskoj pokazivala suprotno.

Ukrajinski predsjednik Petro Porošenko izjavio je da pravi cilj organizatora referenduma nije bio sporazum EU s Ukrajinom, nego je to 'napad na jedinstvenu Europu i širenje europskih vrijednosti'. Porošenko je naglasio da je referendum samo savjetodavne prirode, te je pokušao utješiti Ukrajince rekavši da neće odstupiti od puta europskih integracija i da će nastaviti provođenje sporazuma zbog moderniziranja i jačanja neovisnosti zemlje. Za razliku od Porošenka njegovi kritičari iz ukrajinske Radikalne stranke smatraju da je nizozemsko 'ne' odgovor na predsjednikovu fatalno lošu politiku.

Ako je netko bio zadovoljan zbog ovog rezultata to su onda Rusi, sudeći prema izvještavanju i komentarima njihovih medija. U njima se pored ostalog ocjenjuje da je ovo Porošenkov politički kraj, te da nizozemska vlada neće ignorirati volju birača, jer je za manje od godinu dana očekuju novi parlamentarni izbori.

Mediji s izvjesnim podsmjehom prenose također izjavu litvanske predsjednice Dalije Grybauskaite koja je lamentirala nad 'hladnim tušem' nizozemskog referenduma poručujući da nije vrijeme da se Ukrajincima oduzima nada ili da se osporava njihov europski izbor. 'Slava Ukrajini', poručila je Grybauskaite. Dužnosnici američkog State Departmenta do sada nisu komentirali ishod referenduma.

Juncker je još prošle godine kada je zakazan referendum u Nizozemskoj upozorio da bi u slučaju negativnog ishoda to moglo otvoriti vrata kontinentalnoj krizi, od koje bi samo Rusija profitirala. Sada se desilo upravo ono što Juncker nije želio. Prije nego što nastavi plašiti europske građane Rusima, Juncker bi mogao pogledati istinu u oči i priznati sebi da bi građani vjerojatno rekli 'ne' mnogim drugim odlukama Bruxellesa, samo kada bi ih se pitalo.

Vladimir J.za advance.hr

_________________
slikaslika
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.


Povratak na vrh
  
 
 [ 6 post(ov)a ] 

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]


Online

Trenutno korisnika: crawl i 1 gost.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Idi na:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group
HR (CRO) by vaper club