Zinfandel u čaši MARKA MARULIĆAOtkriće da je čuveno vino zinfandel pretka našlo u kaštelanskom crljenku već je obišlo svijet, no priča o tome odnedavno je postala još zanimljivija: davno presovani list loze mogao bi potvrditi pretpostavke da je zinfandelov predak vino tribidrag koje su pili i Marko Marulić, Petar Hektorović, Hanibal Lucić i Matija Ivanić. Prva DNK analiza nije uspjela, no uvjerenje znanstvenika da se radi o identičnoj lozi trebao bi potvrditi novi, složeniji i skuplji postupak
Jedan dragocjeni komadić, među papirima sačuvanog, suhog lista vinove loze mogao bi postati krucijalan dokaz da Amerikanci već desetljećima najviše vole upravo ono vino kakvo su pili Marko Marulić, Petar Hektorović, Hanibal Lucić i Matija Ivanić. Komadić suhog lista tribidraga, sorte koja je stoljećima kraljevala dalmatinskim vinogradima, a onda početkom prošlog stoljeća definitivno ih njih nestala, znanstvenici pažljivo proučavaju. Prve DNK analize nisu uspjele, ali se posao nastavlja.
O čemu je zapravo riječ? Kako smo već pisali, interesantna priča o najobljubljenijem američkom vinu zinfandelu kotrlja se sada već stoljećima daleko u povijest. Enigma podrijetla zinfandela bila je dugo najveća tajna u vinarskom svijetu uopće, to je bila jedina sorta od svih koje danas postoje u SAD-u za koju ni Amerikanci, niti itko drugi nisu znali od kuda je u Ameriku došla. K tome Amerikanci su na sortu zinfandel izuzetno ponosni jer je to jedina crna sorta koja je svjetsku slavu stekla tek nakon što je došla na američko tlo. Tajnu podrijetla zinfandela su, već svi znaju, prije nekoliko godina odgonetnuli profesori sa zagrebačkog Agronomskog fakulteta dr. Ivan Pejić, dr. Edi Maletić i dr. Jasna Kontić-Karoglan zajedno sa čuvenom genetičarkom Caroll Meredith sa kalifornijskog Davis sveučilišta. Utvrdili su da je zinfandel zapravo Dalmatinac. DNK analizom potvrđeno je da je ta američka sorta identična sorti kaštelanski crljenak koja i danas postoji u starim kaštelanskim vinogradima.
Dragocjeni listakOtkriće je izazvalo veliku pozornost u svijetu, a od prije nekoliko mjeseci priča je postala još zanimljivija. Naime nakon što su hrvatski znanstvenici utvrdili da je zinfandel zapravo kaštelanski crljenak, a potom u vinogradu iznad Omiša pronašli lozu identičnu zinfandelu, odnosno crljenku, koja je na tom prostoru bila poznata pod imenom pribidrag, naišli su na internetu na tekst splitskog povjesničara umjetnosti Ambroza Tudora, objavljenog u časopisu Zarez, u kome on spominje tribidrag, sortu vinove loze koja se uzgajala na dalmatinskim otocima još u renesansi i prije. Vino baš od grožđa tribidraga je, recimo, obitelj Marka Marulića kao izuzetno cijenjeno vino prodavala u Veneciji. Zbog sličnosti imena tribidrag znanstvenici su pretpostavili da bi ta sorta mogla biti onaj omiški pribidrag, za koji je već sto posto sigurno da je zapravo današnji američki zinfandel, odnosno kaštelanski crljenak.
Ali zar je zaista moguće da je najdraže američko vino isto ono koje je proizvodila obitelj Marka Marulića? Kako provjeriti tu tezu kad tribidraga u otočnim vinogradima više nema? Znanstvenici su se oduševili otkrivši da postoji makar jedan njegov trag na kome se teorija može definitivno provjeriti: zaboravljeni herbarij Stjepana Bulića, oca dalmatinske ampelografije. Herbarij i dan-danas u Prirodoslovnom muzeju u Splitu čuva listove tribidraga, kao i svih ostalih autohtonih sorti koje je Stjepan Bulić početkom 20. stoljeća prikupio po Dalmaciji. Prije nekoliko mjeseci, ravnatelj Prirodoslovnog muzeja Nediljko Žervnja dopustio je ekipi znanstvenika da uzmu mali uzorak lista tribidraga. Uzorak je potom poslan na DNK analizu kako bi se definitivno potvrdilo da su američki zinfandel, odnosno kaštelanski crljenak, i dalmatinski renesansni tribidrag iste sorte.
DNK iz herbarijaOvih dana stigla je vijest da prva najjednostavnija DNK-analiza iz majušnog komada lista tribidraga iz Bulićeva herbarija nije uspjela. Genetičar prof. dr. Ivan Pejić sa zagrebačkog Agronomskog fakulteta kaže:
- Do ovog trenutka još nije uspjela genetička identifikacija iz lista tribidraga. To tkivo je staro više od 80 godina i dosta je degradirano. Stoga ćemo morati provjeru napraviti na drugi način. Naime ta DNK iz djelića lista tribidraga iz herbarija je vjerojatno izmrvljena u puno malih komada koje ćemo morati sekvencionirati, dakle očitati kroz puno malih komada.
To je međutim malo složeniji i skuplji postupak nego ovaj dosadašnji. Provjeru smo do sada pokušali najprije napraviti u našem laboratoriju na fakultetu, a potom i u laboratorijima Sveučilišta u Beču, gdje ćemo vjerojatno i nastaviti s pokušajem.
Prof.dr.Pejić veli da se i bez DNK analize, već sad može reći da su zinfandel, kaštelanski crljenak, pribidrag i tribidrag iste sorte: “Velika vjerojatnost prozilazi iz sličnosti imena pribidrag i tribidrag, a pribidrag već provjereno jest zinfandel ili crljenak. Drugo: oblik lista tribidraga i zinfandela je vrlo sličan pa dakle na temelju sličnosti lista i imena s velikom vjerojatnošću pretpostavljamo da je riječ o istoj sorti.”
Ambroz Tudor, povjesničar umjetnosti iz Konzervatorskog odjela Uprave za zaštitu kulturne baštine u Splitu je na priču o tribidragu došao usput, istražujući gospodarsku stranu života Hanibala Lucića, Petra Hektorovića, obitelji Matije Ivanića,... I sam fasciniran ovom pričom veli:
Kraljevski ugled- Loza od koje se proizvodi čuveno kalifornijsko vino zinfandel ima hrvatsko podrijetlo, međutim ne bilo kakvo podrijetlo, a pogotovo ne kao nekakav nativ wild vine, kako se može pronaći na nekim stranicama interneta. Stoljećima prije negoli je postala krunska sorta Kalifornije, i općenito američkog vinogradarstva, zinfandel je pod drevnim hrvatskim imenom tribidrag imao kraljevski ugled i značaj na obalama Jadrana. Dapače, početkom 17. stoljeća ući će u tadašnju učenu prozu kao pojam za kvalitetu općenito.
Veli da je povijesno postojanje ovog vina u Hrvatskoj poznato tek odnedavno. Zabilježeno je tek u nekoliko fusnota kao kulturna zanimljivost, pretežno u radovima iz povijesti umjetnosti i književnosti.
- Tako 1966. Ambroz Kapor nalazi zemljišnu česticu s posađenim tribidragom u popisu imanja Ludovika Žilkovića u Lumbardi na Korčuli iz sredine 16. stoljeća, ali mu nije poznato značenje imena. Krajem šezdesetih godina Cvito Fisković je zabilježio vijest o zibidragu u podrumu Hanibala Lucića. Pišući o Marku Maruliću u Veneciji Joško Belamarić je 1995. godine zabilježio da su Marulići krajem 15. stoljeća prodavali u Veneciji vina hrvatskog imena: bilza i tibi drag, dok je Nikša Petrić 1998. godine u radu o hvarskom pjesniku Katarinu, vjerojatno Gazaroviću, kojem je Marko Marulić uputio pohvalnu pjesmu na samom početku 16. stoljeća, povezao Belamarićevu bilješku s ranijim spomenima te zaključio da se moralo raditi o uglednom renesansnom vinu - kaže Ambroz Tudor.
Koliko je daleko u povijesti moguće potvrditi postojanje tribidraga odnosno zinfandela u Dalmaciji? Tudor veli da najranije vijesti o prodaji vina tribidrag potječu iz Venecije s kraja 15. stoljeća:
Ivanićeva grebja- Dokumenti ga bilježe kao tibi drag, a podatak je konkretno vezan uz trgovačke poslove obitelji Marulić, samo jedne od desetaka i desetaka dalmatinskih vlastelinskih obitelji koje su u Veneciji na veliko prodavale vino, te stoga valja pretpostaviti da se na brodovima usidrenim uz Rivu degli Schiavoni tribidrag prodavao i među robom drugih dalmatinskih vlastelina. Mletački dokumenti poznaju i vino Schiavon, očito istočnojadranskog podrijetla koje je na hrvatskim obalama zasigurno imalo drugačije ime: moguće je i tribidrag. Njegovo postojanje, u nešto izmijenjenom obliku imena, potvrđuje ugovor iz 1529. godine prema kojem Hanibal Lucić prodaje Ivani Skandarbeg svoje “dobro vino zibidrago iz konobe u Kutu na Visu”.
Trag tribidraga Ambroz Tudor je našao i istražujući poslove buntovnika Matije Ivanića: “Godine 1518. čuveni Matija Ivanić, vođa pučke pobune, dijeli nasljeđenu očevinu sa svojim bratom Nikolom. Matiju, koji je u progonstvo, zastupa supruga Katarina, rođena Šilović. Rečena braća dijele imovinu isključivo na području Starigradskog polja, te nekretnine u Vrbanju, Vrboskoj i Starom Gradu.
Jedna od grebji Ivanićevih pored Vrbanja nosi ime Tribridrag Dulčićevih, Tribidragho de dulcich. Očito se radi o toponimu koji je nastao prema posađenoj kulturi, a čestica je prije vlasništva Ivanića bila u vlasništvu obitelji Dulčić. Treba zapaziti da je ovo dokument o diobi očevine, dakle o imanju koje je otac Matije i Nikole Ivanića stvorio pretežito u drugoj polovici 15. i prvim godinama 16. stoljeća. Spomen starije vlasničke obitelji govori da je tribidrag ovdje zasigurno sađen i prije Ivanićevih, dakle barem u prvoj polovici 15. stoljeća, a najvjerojatnije i ranije. Pored toga treba imati na umu da je potrebno određeno vrijeme da se iznjedri toponim prema kulturi koja je na određenom mjestu zasađena, što sadnju tribidraga u Starigradskom polju s većom sigurnošću postavlja već u 14. stoljeće.”
Gizbina i pitye
Toponim Tribidrag pojavljuje se 1800. godine i na Visu. Sama činjenica da ime loze postaje poslije nekog vremena ime predjela na kojem je zasađena govori o posebnom ugledu tribidraga, napominje Ambroz Tudor i dodaje:
- Potpunu potvrdu da je tribidrag iznimno cijenjena loza daje Marin Gazarović u predgovoru “Muratu Gusaru” iz 1623. godine. U dijelu pregovora gdje daje savjete mladim piscima Gazarović govori: Da vratiusise ca gori rekoh videchi da ne suaki ratagl sie psenicu, ni suaki texak sadi u suoy vinograd tribidrag, yereye razlikoua gizbina i pitye razlicin vgodna (Da vrativši se što sam gore rekao, vidjevši da ne sadi svaki ratar pšenicu niti težak u svom vinogradu tribidrag, jer je različita jestvina i piće različitima ugodna). Gazarović ovu usporedbu koristi kako bi rekao da ne treba uvijek činiti ono što je po općem mišljenju najbolje, a tribidrag je očito na početku 17. stoljeća najbolje što težak u vinogradu može posaditi.
Sin plavac maliSvakako najkonkretniji zasada poznati podaci o sadnji loze tribidrag nalaze se u popisu zemljišnog posjeda, Ludovika Žilkovića, korčulanskog kanonika i poslanika cara Maksimilijana na mnogim dvorovima, iz 1546. godine. Zemljišta su raspršena diljem otoka Korčule, a parcela s tribidragom nalazi se unutar Lumbarde. Spomen tribidraga u dokumentu doslovce glasi: Soto la casa de pomenichi gognal e mezo de tribidrago confina..., (Pod kućom Pomenića jedan gonjaj i pol tribidraga graniči ...). Čestica je vrlo mala u odnosu na ukupni zemljoposjed, gonjaj i pol, odnosno niti jedan posto ukupnog zemljišta.
- S obzirom na smještaj unutar naselja i malu zemljišnu česticu može se zaključiti da je Žilković posadio tribidrag jedino za osobnu upotrebu, dok se zasigurno nije bavio njegovom trgovinom. Gore navedene vijesti, iako oskudne, jasno govore da se tribidrag uzgajao na srednjodalmatinskom području zasigurno krajem srednjeg vijeka i da se već tada radi o čuvenom vinu - zaključuje Ambroz Tudor.
Tijekom stoljeća tribidrag je polako nestajao iz vinograda dalmatinskih otoka. Zašto i kako - ne zna se, kao što se uopće malo zna o povijesti naših autohtonih vina i bilo bi krajnje vrijeme i velika korist da se neki povjesničar toga poduhvati. Već u vrijeme Stjepana Bulića, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kako sam napominje, tribidrag postaje vrlo rijetka sorta u Dalmaciji.
Potiskuje ga, kao u priči iz grčke mitologije, njegov sin (znanstveno potvrđeno!)- plavac mali, novi vladar dalmatinskih vinograda, otporniji, jednostavniji za uzgoj. I da nije bilo Amerikanaca, da tribidrag preko “bare”, pod tajnovitim imenom zinfandel nije započeo novi život i odatle osvojio svijet, pa se postavilo pitanje gdje je domovina tog vrhunskog svjetskog vina, gdje je rođen novi svjetski šampion, vjerojatno bi povijesna istina o dalmatinskom stoljetnom vrhunskom vinu tribidragu bila zauvijek zaboravljena.
Meri ŠILOVIĆ
izvuceno iz arhive slobodne dalmacije 20.3.2005.
FAQ
Postano: 26 pro 2014 10:24 
Svaka ti dala (Plavca malog s Dingač položaja). 
