Vaper club

e-cigarete forum
Zadnji put si ovdje bio: 25 lip 2017 17:39. Sada je: 25 lip 2017 17:39.

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]




 [ 27 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3
Autor Poruka
 Naslov: Re: NISAM TE TILA
PostPostano: 18 tra 2013 22:18 
Offline
Avatar

Pridružen: 07 ožu 2011 11:16
Postovi: 2853
Lokacija: Slavonski Brod
Zvuči nevjerojatno, ali svoju šapu odlučili su staviti i na tu svetinju

Država se dosjetila da nam još uvijek nije baš sve oduzela. I zato će napraviti sve da nam ne preostane više nijedna besplatna radost, nijedna besplatna utjeha. Naravno da se neće na tome zaustaviti. Plaćat ćemo mi još, kao što se ljudi često šale, i zrak koji udišemo.

Od kraja rata pa naovamo, malo je toga ostalo što nam nije, sve po redu i zakonu, bilo oduzeto. Malo-pomalo, država, sanjana ili ne, a sve u ime novog poretka, malom čovjeku uzela je sve što je mogla.

Naš prag boli postao je rasteziv do bola

Iz godine u godinu, naš prag boli postajao je sve rastezljiviji, naš prag boli postao je, u biti, rastezljiv do bola. Pa smo se tako navikli, pomirili s gubitkom čak i onih najelementarnijih ljudskih prava, a koja su podrazumijevala pravo na rad, na osnovnu egzistenciju, na kakvu-takvu materijalnu sigurnost. Materijalna sigurnost u nekim drugim zemljama svijeta možda znači nešto više od prava na plaću i/ili mirovinu, ali kod nas to je ravno snu o basnoslovnom bogatstvu. Pitanja koja ljudi postavljaju kad im netko kaže da negdje radi, podsjetnik su na to koliko su naši kriteriji za "dobar život" i za sreću pali.

"Radiš li negdje?"

"Radim."

"Plaćaju li te?"

Nekad davno, status zaposlene osobe podrazumijevao je da je čovjek plaćen. Pa se nije pitalo "Plaćaju li te?", nego "Kolika ti je plaća?" Danas, to ne samo da se ne podrazumijeva, nego se doživljava kao rijetka sreća. Odgovaramo "Da, plaćaju me" i kucamo u drvo, da ne ureknemo, jer se izjavu "Plaćaju me" doživljava skoro pa kao besramno hvalisanje, kao da sudbini bacaš rukavicu u lice, kao da usudu mašeš crvenom krpom ispred lica.

Sve smo predali bez ispaljenog metka

U paketu s gubitkom povlastice plaćenog rada, izgubio je prosječan stanovnik ove zemlje, osim snova i dostojanstva, još gomilu dugih stvari. Sve osim pukog spajanja kraja s krajem postalo je luksuz. Zaboravili smo na "osam sati rada, osam sati sna, osam sati zabave, odmora, rekreacije". Kino i kazalište, putovanja i sve ono što iziskuje makar i kunu troška, odavno više ne spada u ono što se "podrazumijeva". Sve ono za što su se nekad davno neki drugi ljudi hrabro izborili, mi smo predali, što bi se reklo, skoro bez ispaljenog metka.

U takvim uvjetima, jedino što čovjeku preostaje učiniti da bi opstao, da ne bi poludio, mali su bjegovi. Mali bjegovi koji ne koštaju ni kune. A tako nešto može se ostvariti najčešće samo u "suradnji s prirodom". Nikad prije priroda nije bila tako dragocjena. Vrludajući planinom, brdom, šumom ili po kamenjaru negdje uz more, makar na nekoliko sati, čovjek se osjeća kao da je izmakao pohlepnoj državnoj šapi. Zelenilo šume, modrina mora, bjelina kamena, to je nešto što mi ne možete uzeti, misli si mali čovjek. E pa, mogu oni, mogu ti uzeti i to. Jer, i nebo, i more, i planina, i rijeka, i šuma, sve je to državno. I zrak koji udišeš. I šparoge koje bereš.

Sve u vezi sa šparogama oduvijek je bio obred

U pričama o bjegovima u prirodu šparoge imaju posebno mjesto. Sve, baš sve u vezi s njima oduvijek je bio obred. Kad bi netko, u onim prvim proljetnim danima, predložio "Ajmo brat šparoge", to je zvučalo kao poziv u čistu radost. U šparoge su išli čak i oni koji ih nisu voljeli jesti. Jer je dio užitka pripadao samoj potrazi za njima. Bilo je nečeg mističnog u tom branju, u tom lovu na "male zelene". Nikad nismo uspjeli shvatiti kako je moguće da cijela grupa ljudi prođe jednim puteljkom berući ih, a da netko tko prođe iza njih opet pronađe još šparoga koje su promakle toj grupi. A tek kad naletiš na one crne! Eh, svaki pravi berač šparoga zna da su crne bile zgoditak, one su bile "masne", pune mesa...

U tim pohodima neki berači bi znali odlutati, kao Crvenkapica berući cvijeće za baku. Jedna šparoga je vodila do druge, jedan grmić šparožine najavljivao drugi, još veći i bogatiji, baš tamo iza onog kamena... Koja kontemplacija, igra, spokoj. Pa tek onaj povratak kući, svatko sa svojim snopom, pa čišćenje, ono napipavanje dijela korijena gdje šparoga krcne baš kako treba, zvuk koji je značio da si šparogu prelomio baš na pravom mjestu. Sve to, branje, vrludanje, traženje i čišćenje bilo je uvertira jednako vrijedna samom činu kuhanja i konzumiranja. Nekoliko jaja "utvrdo", malo maslinovog ulja, soli, papra, kvasine, tona kruha i eto obroka koji je Bog smislio samo da bi se i mali čovjek ponekad mogao osjećati kao car!

Deset komada, pet kuna

I zato, vijest o tome da je država odlučila svoju šapu staviti i na tu svetinju, zvuči skoro pa kao znanstvena fantastika.

"Za rekreativno i komercijalno branje u državnim šumama predviđena je naknada po sakupljenoj količini i prema cjeniku Šumarije obračunava se naknada koja za stručak šparoga (deset komada) iznosi pet kuna."

I ne samo to, nego bi se za branje šparoga trebala još ishoditi i nekakva dozvola. Država se dosjetila da nam još uvijek nije baš sve oduzela. I zato će napraviti sve da nam ne preostane više nijedna besplatna radost, nijedna besplatna utjeha. Naravno da se neće na tome zaustaviti. Plaćat ćemo mi još, kao što se ljudi često šale, i zrak koji udišemo. A dijalozi će nam uskoro, vjerojatno, izgledati ovako:

"Radiš li negdje?"

"Radim."

"A koliko im plaćaš?"

Boba Đuderija
18.04.2013.

_________________
slika
Devils Marble EVO, Nautilus Oddy klon, Hercules...
ipv Mini, Kaya lite v2+ klon


Povratak na vrh
  
 
 Naslov: Re: NISAM TE TILA
PostPostano: 26 tra 2013 16:54 
Online
Administrator
Avatar

Pridružen: 02 ožu 2011 14:18
Postovi: 10778
Lokacija: Samobor
Nikita Čikita član je moje obitelji i za opisati je jednom riječju, dovoljno bi bilo reći – buntovnica. Svojeglavo stvorenje koje nikad i ništa ne prihvaća zdravo za gotovo i koje uvijek tjera neku svoju pravdu.

Ovo je istinita priča. Rekla sam glavnoj junakinji da želim napisati priču, priču o njenoj priči. Nakon što mi je to odobrila, zamolila sam je da smisli neki pseudonim za sebe.

Malo se zamislila, pa rekla:

"Nikita Čikita. Nazovi me tako."

"Nikita Čikita?", digla sam obrve.

"Da", odgovorila je klibereći se onako kako se već kliberimo kad imamo šesnaest godina.

"OK", rekoh smijući se. OK, Nikita Čikita. Ćaknuto zvuči, kao i sama priča.

Nikita Čikita član je moje obitelji i za opisati je jednom riječju, dovoljno bi bilo reći – buntovnica. Svojeglavo stvorenje koje nikad i ništa ne prihvaća zdravo za gotovo i koje uvijek tjera neku svoju pravdu. Ukratko, od one djece s kojom "nije lako". Roditelji Nikite Čikite su si sami krivi za svoje nevolje, jer su svoju djecu odgajali i učili da misle svojom glavom. E pa, eto im sad.

Taj dan našli smo se, nas nekoliko generacija, na obiteljskom ručku i uživajući u toploj kakofoniji glasova odraslih i djece, razmišljala sam, pomalo sjetno, kako se ustvari rijetko sastajemo ovako "na gomilu". Samo na pola uha slušala sam Nikitu Čikitu koja je za stolom, točno nasuprot mene, jednoj od svoje dvije prisutne bake vatreno tumačila svoje poglede na svijet. Baka se, pomalo smeteno, trudila pohvatati konce Nikitinog iscrpnog obrazlaganja vezanog uz nekakvu splitsku grupu mladih kojoj se priključila, a s ciljem borbe za pravednije društvo i mir u svijetu. Raznježeno sam promatrala njene sjajne oči i prisjećala se kako sam i sama u šesnaestoj mislila da mogu promijeniti svijet. Njena angažiranost me ispunjavala ponosom, ali me i rastuživala, jer naravno da će njen šesnaestogodišnji žar splasnuti i ustuknuti pred okrutnošću i ravnodušnošću svijeta. Naravno da će jednog dana, kao i većina nas, pognuti glavu i pomiriti se s većinom nepravdi i da će joj se, brže nego što misli, najhrabriji istupi za pravedniji svijet svesti na bijesne statuse na nekoj od društvenih mreža.

Misao o mirenju sa svim i svačim posebno me zaokupila nakon što je netko od članova obitelji spomenuo Nikitinu skoru krizmu. Eh, da. Pričesti i krizme, ljudi danas to obavljaju onako rutinski i odnose se prema tome otprilike kao nekad prema primanju u pionire i potom u omladince. Neki od njih baš i ne vjeruju, a neki uopće i ne razumiju u što se to njihov pomladak "učlanjuje". To je možda strašno, ali strašnijom od toga im se čini mogućnost da se njihovo dijete izdvaja i strši. Zato sliježu ramenima i pristaju. Čast iznimkama, ali generalni stav prema tom masovnom regrutiranju, i onda i sad, podsjeća me na stav koji otprilike imamo prema nekim alternativnim metodama liječenja bolesti – možda neće ničemu koristiti, ali neće ni nanijeti štetu, pa nek' dijete ide...

Nikitini roditelji, koji nisu vjernici, po ovom su pitanju svojoj djeci dopustili mogućnost vlastite odluke i izbora. Ako žele ići u crkvu i na školski vjeronauk, nek' idu, a ako ne, opet dobro. I zato je svećenik, nakon što je Nikiti prijekornim glasom objavio da je neće krizmati jer je, citiram, "nije nikad vidio na misi u crkvi", te jer se "od dvadeset i šest mogućih sati župnog vjeronauka ona udostojila ukazati tek na njih osam", bio nemalo iznenađen i zatečen strastvenim govorom koji mu je mala buntovnica održala, doslovno u jednom dahu.

"Nećete me krizmat, je li? OK, nemojte me krizmat, nema veze, ali to vam nije u redu, znate, kažete niste me vidili u crkvi na misi i da san malo puta došla na župni vjeronauk, i je, to je istina, ali znate šta ću van reć, ja ne želin dolazit na vjeronauk ni zbog vas, ni zbog mame, ni tate, ni zbog nikoga, ako ću dolazit, dolazit ću zbog sebe, eno, imate na misama masu ljudi šta dolaze, a ne drže se nikakvih Božjih zakona, niti poštuju ono šta je Isus govorija o ljubavi i sve, i uostalom šta to znači, ako ne dolazin u crkvu da za mene Bog ne postoji, e pa ja to ne virujen, ja znan da je Bog u meni, Bog je moja savjest, OK, neman pojma deset božjih zapovijedi i sedan smrtnih grijeha, niti planiram to naučit, dobro, pročitat mogu, ali naučit neću, jer ja ljudski znan šta je dobro, a šta nije, smatram da svaka osoba u sebi zna šta je dobro, a šta nije, i znan da mi deset zapovijedi ne znače puno ako ću ih danas naučit napamet, a sutra prikršit, mogu ja napisat jedan lipi sastav o Isusu i o tome zašto se ja krizman, ali meni je važnije da ja iskrena uđem u tu krizmu nego ovi šta i ne znaju zašto se krizmaju, ili pogledajte u šta se to pritvorilo, roditelji in kupuju odijela od dvi iljade kuna, zavrte pet janjaca i misle se koliko će dobit eura od kumova i familije, jer su za krizmu potrošili i ono šta nemaju, a ovi šta puno imaju, natječu se ko će bogatiju krizmu imat, i sad vam oni valjaju, oni su veći vjernici od mene, e, moja obitelj, nisu oni neki veliki vjernici, ne guraju me u crkvu, ali mi i ne brane, možda van više vridi mojih osan puta šta san došla svojon voljon, nego da san dvadeseišest puta došla zato da me ne bi neko vika, mislin, vi ste tu da me krizmate, ali na ovaj način me gurate od crkve, i dobro, onda iden ja ća, ali to će onda bit vama na dušu, a ne meni, i da vas nešto usput pitan šta ne razumin, učite nas da ne smimo bit bahati, aj mi sad objasnite zašto onda papa sidi na zlatnoj stolici, a?

Svećenik je otvorenih usta zurio u taj uskiptjeli šesnaestogodišnji ekspres-lonac i da je imao šesnaest ruku, vjerojatno bi se sa svih šesnaest bio prekrstio.

"Oćeš li mi doć na krizmu, a?", Nikita Čikita me gledala s iščekivanjem.

"Molim? Ček, pa zar nisi upravo ispričala da te je taj svećenik odbija krizmat?"

"Ma neeeeee, nisan ti ispričala kraj!"

"Kraj? Zar kraj nije nastupija kad si izgovorila ono pitanje o papi?! Mislim, šta je taj svećenik uopće reka na sve to? Daj, živo me zanima!"

"Pa, prvo nije ništa reka. Nego me odveja u knjižaru."

"U knjižaru?"

"Aha. I kupija mi Bibliju! Veliku!", uzvikne smijući se.

Ha! Tipično! Podmićivanje! Kako prozirno! A onda se Nikita prestala smijati i ozbiljno me pogledala.

"Da, kupija mi je Bibliju. I reka mi je..."

"Ma znan, reka ti je da izmoliš deset Očenaša zbog poganog jezika, pretpostavljam? Bit će zva i egzorciste?"

"Ne. Reka je: 'Nikita, ti si revolucionarka. Znaš, i Isus je bio revolucionar. Nemoj nikad odustati od svojih ideala.'"

Buljila sam u nju zbunjeno. Svašta sam očekivala, ali ovo sigurno ne. Eto što radi dječja iskrenost, mozgala sam. Hoće li Nikitu, kao i većinu nas, proći bunt i potreba da svijet oko sebe učini boljim i pravednijim mjestom? Možda. Možda odustane od svojih revolucija. Ali, sigurna sam, kad bi sva djeca, kao i ona, imala pravo izbora, kad bismo ih učili da govore bez straha ono što stvarno misle i osjećaju, te kad bi svi odrasli, kao i onaj svećenik, bili spremni čuti, stvarno čuti što im klinci govore, možda ovome svijetu revolucionari nikad ne bi ni zatrebali.

Boba Đuderija
25.04.2013.

_________________
slikaslika
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.


Povratak na vrh
  
 
 Naslov: Re: NISAM TE TILA
PostPostano: 15 lip 2013 01:01 
Offline
Avatar

Pridružen: 07 ožu 2011 11:16
Postovi: 2853
Lokacija: Slavonski Brod
Iza svega, sto posto, stoji prokleti gej lobi!

Ako u svijetu raste nezaposlenost, kriv je gej lobi. Ako se urušavaju opće moralne vrijednosti, kriv je gej lobi. Ako se u škole pokušava uvesti zdravstveni odgoj, kriv je, opet, gej lobi (dobro, malo i urbani Jugoslaveni). Ako žito ne rodi, zna se... Razdrljeni, krvi žedni pripadnici gej lobija zaskaču nas iza svakog ugla.

Papa Franjo ponovno je podigao prašinu, ovaj put priznajući postojanje korupcije i "gej lobija" u Vatikanu. Ono što mi se kod ovog pape sviđa je to što o nekim bitnim stvarima govori jasno i glasno, za razliku od dosadašnjih poglavara Katoličke crkve, koji su spominjući, vrlo rijetko, grijehe te institucije zvučali poprilično mlako i neuvjerljivo.

Direktno i bez krzmanja

Njihova priznanja imala su manipulativni prizvuk, u stilu "ajde da nešto i priznamo, u interesu nam je". Pritom, vijest nije činjenica da spomenuti grijesi crkvenih struktura postoje, jer to ionako zna cijeli svijet, uključujući ptičice na grani, nego to što je jedan crkveni poglavar odlučio o tim grijesima tako direktno i bez krzmanja govoriti.

E sad, gledano iz perspektive vjernika, postojanje gej lobija je grijeh, međutim, iz moje perspektive, od dva navedena grijeha, samo korupcija mi se čini ozbiljnim problemom. Što se tiče gej lobija, kao i izvan struktura Crkve, smatram da ljudi imaju pravo birati s kim će, kako će, kad će i gdje će, pod uvjetom da su punoljetni i da time ne ugrožavaju ničija prava. Osim toga, imam problem i s pojmom "gej lobi" kao takvim. Naime, u posljednje vrijeme gej lobiji iskaču iz svake paštete. O kakvom god društvenom problemu da se priča, sudeći po komentarima u medijima i na društvenim mrežama, famozni gej lobi je apsolutni, prikriveni krivac za sve. Ako u svijetu raste nezaposlenost, kriv je gej lobi. Ako se urušavaju opće moralne vrijednosti, kriv je gej lobi. Ako se u škole pokušava uvesti zdravstveni odgoj, kriv je, opet, gej lobi (dobro, malo i urbani Jugoslaveni). Ako žito ne rodi, zna se... Razdrljeni, krvi žedni pripadnici gej lobija zaskaču nas iza svakog ugla.

Otkupljuju sve naše grijehe

Malo-pomalo, eto nas kod još jedne teorije zavjere. Vjerovanje u tajne zavjere donosi neku vrstu stoicizma sličnog onom vjerskom. Isto onako kao što su kroz povijest u određenim trenucima za sve bili krivi crnci, Židovi, stranci, masoni, komunisti i Isus, tako sad i gej lobi snosi krivnju za sve. Drugim riječima, otkupljuju sve naše grijehe, pa ih se, prigodno i svečano, u ime istih svako malo razapinje.

Dođe čovjeku da zavidi svima koji vjeruju u djelovanje tajnog gej lobija, onako kao što ponekad nevjernik zavidi vjerniku. Čovjeka nevjernika muče tolika pitanja u životu, a nema nikoga kome bi prenio težak teret tih pitanja. Odakle sve te nepravde na svijetu, zašto ljudi ubijaju jedni druge, zašto ima siromašnih i gladnih, čemu ratovi, pošasti i bolesti? Pravi vjernik sve te nepravde, sav besmisao i nelogičnost ljudske povijesti može pojmiti sa skoro filozofskim mirom – jer Bog zna. I kad mu je najteže, može reći: "U Božje ruke". I kad se nema, reći će: "Dat će Bog." I kad mu netko umre ili kad ostane bez posla, ma, kad ostane bez svega, može reći: "Bog dao, Bog uzeo." Na isti način vjerovanje u teorije zavjere donosi olakšanje. Ustvrdiš naprimjer da je gej lobi kriv za sve i mirna Bosna. OK, loša usporedba jer Bosna nikad nije mirna. Kad sam već kod toga, mala digresija, podrška Sarajevu. Tamo je gej lobi, majku mu, kriv što bebe nemaju JMBG. Ali da se vratim iz Sarajeva u Vatikan.

Što je sve grijeh?

U Vatikanu žive ljudi kojima je sve sveto. I zato što im je sve sveto, svi znamo što je njima grijeh. Grijeh im je, tako reći, sve. I kontracepcija, i laž, i krađa, i spominjanje imena Božjeg uzalud, i posezanje za tuđim partnerom, i stupanje u intimne odnose prije braka, i stupanje u intimne odnose u braku ako nije u svrhu reprodukcije, i homoseksualnost, pobačaj, praznovjerje, teorija evolucije i da ne nabrajam, jer u dvije kolumne ne bi stalo. O tome tako često govore, s tim se tako uvjerljivo obračunavaju. A zašto tako sramežljivo, tako rijetko, govore o, po meni, najvećem grijehu Crkve? Zašto tako nevoljko pričaju o stupanju u intimne odnose s djecom? Hoću reći, nakon toliko puno, previše slučajeva seksualnog iskorištavanja djece od strane svećenika, zar nije vrijeme da netko recimo pomisli da u Crkvi, osim korupcije i gej lobija, postoji i – pedofilski lobi?

Najgori šljam društva smatra da postoji još gori šljam

Ponekad sam u nekim američkim filmovima, i ne samo američkim, fascinirano gledala scene u kojima zatvorenici, i to oni najokorjeliji zločinci, ubojice, dileri, kriminalci, jako okrutno dočekuju nove kolege zatvorenike koji su u zatvor dospjeli zbog seksualnog napastovanja djece. Serijski ubojice i svakakav, najgori šljam društva dakle smatra da postoji još gori šljam od njih, da postoji, eto, čak i u toj spirali zločina, grijeh koji sebi ne smije nitko dopustiti. Grijeh koji je čak i onima koji nemaju nikakvog morala ni savjesti dno dna.

Pedofil koji dospije u zatvor više se boji ruke svojih kolega zatvorenika nego ruke pravde. Nevjerojatno, ti ljudi kojima doslovno ništa nije sveto, u susretu s pedofilima najednom se pretvaraju u one koji jasno i glasno osuđuju zločin o kojem crkveni poglavari, dakle oni kojima je sve sveto, uglavnom šute.
A i kad o tome progovore, čovjek ima dojam da iskrenije i odlučnije osuđuju preskakanje nedjeljne mise nego pedofiliju u svojim redovima.

U principu (čast iznimnim slučajevima), najgore što se jednom svećeniku pedofilu moglo dogoditi bilo je da ga se premjesti u neku drugu župu. Stvar se elegantno zataška i nikom ništa. Rijetki su primjeri konkretnog kažnjavanja i obračunavanja Crkve s takvim pripadnicima iz svojih redova. Trebala su stoljeća i na tisuće žrtava, na tisuće uništenih dječjih duša dok Crkva nije odlučila, jako sporo i jako blijedo, progovoriti i o tome. Istina, u posljednje vrijeme, mora se priznati, ipak se nešto pokrenulo. Ali tek nakon inzistiranja i upornih pritisaka šire društvene zajednice i učestalih svjedočanstava samih žrtava.

Što je s djecom kojoj su oduzeli dušu

Zašto je Crkvi trebalo tako dugo i zašto još uvijek postoji dojam da se, kad je ova tema u pitanju, premalo poduzima? Što s djecom kojoj su ljudi zaduženi za spašavanje duše oduzeli dušu? Što s tisućama ljudi kojima je uništen život, kojima je oduzeto pravo i na vjeru, i na radost, i na zdravlje? Ništa. Odgovor mi je potpuno nedokučiv, ali nekako naslućujem da iza svega, sto posto, stoji prokleti gej lobi. Onaj pedofilski, naime, službeno još ne postoji.

Boba Đuderija
13.06.2013.

_________________
slika
Devils Marble EVO, Nautilus Oddy klon, Hercules...
ipv Mini, Kaya lite v2+ klon


Povratak na vrh
  
 
 Naslov: Re: NISAM TE TILA
PostPostano: 26 lip 2013 00:14 
Offline
Avatar

Pridružen: 07 ožu 2011 11:16
Postovi: 2853
Lokacija: Slavonski Brod
Sjećanja jedne ponavljačice
Riječ koja nedostaje

Moj razrednik mi je na kraju, uručujući mi svjedodžbu, samo stisnuo ruku i poželio mi sreću kao i svima ostalima koji nisu čeznuli za njegovom riječju. Imala sam osjećaj, ako od njega ne dobijem tu Riječ, moj daljni put u život bit će tjeskoban. Jer tu Riječ nisam nikada čula tamo gdje sam je trebala čuti. Nikada. Kako nije shvaćao, pitala sam se, da profesori osim predavanja, imaju još jednu ulogu, puno važniju od svih ostalih – pokloniti tu Riječ ohrabrenja onima koji je nisu čuli tamo gdje su je prirodno trebali čuti. Kako nije shvaćao, tužno sam razmišljala, da se nitko ne rađa kao Ponavljač?

Svaki put kad negdje ugledam natpis "Natko Nodilo" sjetim se gimnazije koju sam pohađala i one neodređenosti slavnog Šuvarovog eksperimenta čiji sam nesvjesni dio bila dvije godine mog života. U stvari, tri godine mog života. Većina moje generacije uopće nije izgledala kao da joj je mjesto u gimnaziji tog časnog imena, a ako nekome tamo doista nije bilo mjesto, to sam bila ja.

Ozbiljnost profesora Natka Nodila sačuvana iz nekih zauvijek prošlih vremena nikako se nije slagala s koncepcijom Šuvarovih vizija, niti s generacijom koja se furala na Štulića i Claptona. Unatoč tim nepomirljivim razlikama, profesori su se zadnjim snagama trudili, balansirajući između dostojanstvene povijesti gimnazije i površnosti rokerske generacije iznikle iz pionirskih zakletvi, popuštajući koliko im je vlastiti osjećaj za nedopustivo dopuštao.

Moj razrednik bio je profesor povijesti i za cijele dvije godine koliko nas je vodio, nije uspio s nama uspostaviti kontakt koji bi mu omogućio da nas bar prezire. Njegova distanca bila je odmak čovjeka koji se mirio sa sudbinom, ne iz slabosti, nego iz nemogućnosti da se uopće uživi u vrle nove generacije koje su ga zaskočile doslovno pred penziju. Bio je tih i odmjeren. Nikada nije povisio glas i samim tim izazivao je, čak i kod moje generacije, izvjesnu dozu poštovanja o kakvoj su neki drugi, vrišteći profesori, mogli samo sanjati.

Sjećam se jedne profresorice povijesti umjetnosti – ona je pri svakom ulasku u razred izgledala uvrijeđeno, satove je odrađivala onako kako se već stvari odrađuju kad nam do njih više nije stalo. Uz to, bilo je u njenoj ravnodušnosti i neke zlobne energije koju je damski zauzdavala ne zbog nas, nego zbog dobrog mišljenja o samoj sebi. Kao da je odlučila da se neće spuštati na naš nivo, štogod "naš nivo" za nju bio.

U distanci mog razrednika pak bilo je neke šutljive mekoće. Unatoč odmaku, koji je više djelovao kao njegova sigurnosna zona nego kao agresija prema nama, mi smo nagonski osjećali dobroćudnost, onako kako cijeli razredi uvijek osjećaju što se krije iza dnevnika kojim si profesori zaklanjaju lica i duše. Mogli smo tu dobrodućnost i poniziti, iskoristiti, ali nas je nešto sprječavalo. Možda onaj njegov način tihog podnošenja naših valova buke – nekoliko puta bi nas tiho zamolio. Uvijek bi nas zamolio. Nikada nije zahtijevao, prijetio, ucjenjivao. Ja sam tada bila grozan đak, a jedino sam pred njim zbog toga osjećala nelagodu. U stvari, nisam bila baš toliko grozan đak, samo sam imala problem s onim predmetima koji su ukjučivali borbu s brojkama. Kemija, fizika, matematika, cijelo prokleto školovanje sam zbog tih predmeta bila u nekoj vrsti traume.

S druge strane, svi tadašnji pobjednički pehari književnih natječaja grada i regije nosili su moje ime. Satovi hrvatskog mi nisu bili dovoljni, pa sam subotom bila najrevnosniji i najaktivniji član slobodne aktivnosti zvane "Književnost" a ta dva sata čiste književnosti subotom uvijek su mi bila prekratka. Čekala sam te subote k'o što danas iscrpljeni robovi kapitalizma bez ljudskog lica čekaju petke. Subota, kao kompenzacija za sve besmislene borbe sa matematičkim jednadžbama, dva sata slova za vidanje rana nanesenih brojkama. Kako sam za svoju gimnaziju redovno donosila nagrade na književnim natječajima, a s druge strane jedva prolazila polugodišta i godine zbog ocjena iz matematike, profesori nisu znali kakav stav uopće zauzeti. Nisu znali u koju vrstu me svrstati, tretirati me kao lošeg učenika ili kao školsko blago.

Mene stvarno nije bilo briga. Ja s matematikom nisam pravila kompromise. Bilo je ili ona, ili ja. Toliko sam je mrzila da mi je bilo ispod časti dobiti iz nje prolaznu ocjenu. Takav stav me koštao jedne godine – pa sam tako mom razredniku, profesoru povijesti, došla kao ponavljačica prvog razreda srednje škole koja je pala godinu sa prosjekom ocjena za vrlodobar uspjeh. Nisam trebala pasti tu godinu, bili bi mi dali dvojku kao i bezbroj puta do tad, zbog dobrog vladanja i dobrih ocjena iz drugih predmeta. Ali ja nisam uopće izašla na ispit. Bila je to pobuna. Naravno, skupo me je koštala. Izraz "ponavljačica" rezao je kao nož.

Kad sam takva, s prišivenim nazivom ponavljačice stala po prvi put pred mog novog razrednika, osjećala sam neopisivi sram. Pred svim drugim profesorima hranila sam svoju pobunu prkosom kojeg su izazivala ili njihova zalaganja za mene ili njihov prezir. Pred njim, starim profesorom povijesti, koji je bio šutljiv i bremenit kao povijest sama, bilo me je sram. Možda zato što sam u njegovoj suzdržanosti osjećala prihvaćanje. Prihvaćanje "ponavljačice". Imala sam potrebu nekako mu se dokazati, nekako mu dati do znanja da, osim što sam sposobna pasti godinu zbog matematike, znam i poprilično dobro napisati sastav i odnijeti pobjedu na svakom književnom natječaju. Imala sam potrebu zadobiti njegovo poštovanje, a znala sam da ponavljači ne zadobivaju poštovanje tek tako.

On ničim nije pokazivao da mu moj nesretni status išta znači. Prema meni je održavao istu dobroćudnu distancu kakvu je održavao i prema svim ostalim učenicima. Nikada mi nije uputio kritiku. Međutim, isto tako, nikada ga nije zainteresirala moja druga strana i nikada nije pokazao da uopće zna išta o mojim književnim uspjesima. Ta njegova nezainteresiranost mučila me više nego sve kritike koje sam ikada čula od svih profesora u mom životu zajedno. Mučila me više nego ijedan ogorčeni prijekor koji su mi uputili roditelji. Mučila me skoro više i od matematike.

Iz gimnazije sam odlepršala onako kako se ustajemo od stola za kojim smo jeli, a nismo se najeli. Otišla sam, s vrlodobrim uspjehom, frustrirana jer nikada od mog razrednika nisam čula ono što sam željela čuti. Da me bar jedan jedini put pokudio, kad me već nije nikada pohvalio! U mojoj duši ostala je glad za priznanjem tog jednog jedinog čovjeka koji je uopće djelovao na moju savjest tijekom srednje škole. Nikada mi nije ništa rekao, a ja sam se samo zbog njega trudila.

Postigla sam ono što ponavljači rijetko postižu, do kraja te dvije godine svi su profesori zaboravili da sam bila ponavljač. Trudila sam se toliko da sam čak uspjela iz matematike dobiti dvojku bez produžne nastave i bez popravnog ispita. Više od toga nitko nikad nije kroz moje školovanje od mene dobio. A moj razrednik mi je na kraju, uručujući mi svjedodžbu, samo stisnuo ruku i poželio mi sreću kao i svima ostalima koji nisu čeznuli za njegovom riječju. Imala sam osjećaj, ako od njega ne dobijem tu Riječ, moj daljni put u život bit će tjeskoban. Jer tu Riječ nisam nikada čula tamo gdje sam je trebala čuti. Nikada. Kako nije shvaćao, pitala sam se, da profesori osim predavanja, imaju još jednu ulogu, puno važniju od svih ostalih – pokloniti tu Riječ ohrabrenja onima koji je nisu čuli tamo gdje su je prirodno trebali čuti. Kako nije shvaćao, tužno sam razmišljala, da se nitko ne rađa kao Ponavljač?

S riječju ili bez nje, životni ponavljači krenu dalje i snalaze se kako znaju i umiju. Dobra riječ je precijenjena, zaključe slegnuvši ramenima i plivaju dalje. Preplivat će do kraja, kao i svi ostali. Ne treba od života previše zahtijevati, uostalom. Ta dovoljno je što se održavaš na površini, ne možeš očekivati da u plivanju još i uživaš. Druga djeca će nastaviti živjeti. Ti ćeš nastaviti preživljavati. Ne treba vaditi drugi korijen iz toga.

Godine su prošle i već sam odavno bila zaboravila mog razrednika, batrgajući se sa složenim jednadžbama života koje sam uglavnom, navici u čast, rješavala s pogrešnim rezultatom. Ponekad kad bih ga se ipak sjetila, pomislila bi, s nekom nejasnom tugom, da je vjerojatno već odavno umro. Naime, bio je poprilično star još onda. Time su sve šanse da ikada od njega čujem onu Riječ bile zauvijek pokopane. Slegnula bih ramenima utišavajući taj neki djetinji, gladni zvuk u duši i plivala dalje. A onda sam ga jedan dan srela na ulici.

– Slobodanka! – začula sam iza svojih leđa.

O moj Bože. U životu me nitko nikad nije zvao tako. Čak ni u ona vremena kad to ime nije zvučalo pogrešno. Od kada znam za sebe, svi su me zvali po nadimku. Tako sam se s godinama navikla na to da sam nadimak. U principu, nisam se bunila, pa sve ljude uvijek zovu po nadimcima, bez obzira koliko veličanstveno njihovo ime bilo. A ja sam smatrala da je moje ime veličanstveno. I što su ga drugi upornije ignorirali, meni je to moje ime u svom tajnom životu postajalo sve dragocjenije, i ja sam mu se u tišini ispričavala zbog zanemarivanja. I uvijek sam imala to nekakvo očekivanje da će me ljudi kad tad zvati mojim imenom. Ali nisu, jer je predugo. Punih deset slova za izgovoriti, to je dugo, toliko dugo da, dok ga čovjek izgovori, u međuvremenu bukne neki rat zbog kojeg ti godinama poslije ljudi opet nevoljko izgovaraju ime. I tako, s vremenom sam navikla na to da moje ime s mojim životom nema nikakve veze, na stvarnoj i na simboličkoj razini. Sloboda naime nikada ne pjeva onako kako...

I nisam se osvrnula. Kad netko kaže "Slobodanka", ja nemam osjećaj da se to odnosi na mene.

– Slobodanka!

Čovječe, pa ovaj je stvarno uporan. Baš voli izgovarati deset slova. Okrenula sam se, a moj profesor, moj razrednik iz „Natka Nodila“ stajao je, naslonjen na štap, na dva metra od mene. Stari, poznati grč, nelagoda "ponavljačice", stisnula mi je grlo. Toliko je godina prošlo, a ja još uvijek imam onaj osjećaj da nisam dostojna ni njegovog pozdrava, ni njegove riječi. Nesigurno sam mu se približila. On nikada nije bio od čavrljanja, a ja nikada nisam znala kako preskočiti zid. Krasno, pomislila sam. Život nikada ne propušta priliku podsjetiti me kakva sam luzerica. Osjetila sam kako mi se znoje ruke.

Došepesao je do mene, odložio štap, zgrabio objema svojim rukama moje znojne dlanove, čvrsto ih stisnuo protresavši ih začudnom žestinom i široko se smiješeći rekao:

– Slobodanka moja! Pa kako si?

Prisnost njegova glasa me zaprepastila. Mislim, pa bilo mi je čudno već to što me se uopće sjeća, pa mi se još i javlja, a sad je tu najednom i ta iskrena radost u njegovom glasu. Svašta.

– Ovaj... Dobro sam, profesore....Dobro sam, hvala, a Vi? – promucala sam.

– Evo, držim se još, još sam tu – nasmijao se kao čovjek koji je prevario sve prognoze – Ovdje negdje živiš?

– Da, evo, baš u ovoj zgradi – odvratih.

– Ja sam bio kod djece, vidjeti unuke. Pa pričaj mi, čime se baviš?

– Ja...uglavnom sam u turizmu, znate. Idu me jezici, i ovaj...

Luzerice, luzerice, ponavljao je glas u meni. I ti i Slobodanka ste luzerice. Nakon toliko godina, ti još uvijek svog najdražeg razrednika nemaš s čime impresionirati. "Idu me jezici"?! Ma krasno.

– Turizam? - začudio se.

Znala sam. Bože, kako mora da me prezire. Možda se pita kako sam s onakvim ocjenama iz matematike uopće uspjela završiti bilo gdje.

– Mislim, dobro je to. Sve je dobro. Ali sam bio uvjeren da sam upravo stisnuo ruku književnici. Nadao sam se tome.

– Ha? – rekla sam vjerujući da se šali.

– Pa da, sjećam se tvojih sastava. Užitak je bio čitati ih. Bio sam siguran da ćeš postati slavna – nasmiješio se.

– Vi...Vi ste ČITALI moje sastave?

– Pa naravno. I znaš, bio sam ponosan što si bila baš u mom razredu. Govorio sam si, ova će cura jednog dana potpisivati svoje knjige. Oprosti, sad moram požuriti – rekao je pogledavši na sat.

Opet je primio moje ruke – Nadam se da ću doživjeti to, Slobodanka – rekao je kao da mi zadaje domaći zadatak, uzeo svoj štap i otišao.

Gledala sam za njim, obamrla. Sjela sam na zidić i, šmrčući i slineći, skupljala suze jezikom kao prava luzerica. Srećom, u suzama nisam bila sama. Sa mnom je, doduše nešto dostojanstvenije i damskije, plakala i Slobodanka.

Sa svih svojih deset slova.

_________________
slika
Devils Marble EVO, Nautilus Oddy klon, Hercules...
ipv Mini, Kaya lite v2+ klon


Povratak na vrh
  
 
 Naslov: Re: NISAM TE TILA
PostPostano: 20 ruj 2013 00:38 
Offline
Avatar

Pridružen: 07 ožu 2011 11:16
Postovi: 2853
Lokacija: Slavonski Brod
Dnevni rasporedi naše djece posramili bi i Legiju stranaca

Ustajanje, škola, ručak, trk na engleski, trk na balet, na plivanje, na dodatne satove iz matematike, hrvatskog, kineskog, kibernetike i metafizike. Povratak, užina, pisanje domaćih zadaća...

Plaže u rujnu čudno su prazne. Sunca još ima, kupača još ima, ali nešto nedostaje. Nema one dječje vriske i cike, one njihove zarazne radosti koja ljetu daje okus bezbrižnosti. Mali kupači, štrapači i vikači krenuli su u školu. Iz kupaćih gaćica uvalilo ih u pristojnu odjeću, na ramena im natovarilo torbe. Već se godinama priča o tome da su te torbe preteške, a ipak, bilo bi dobro da su torbe jedini teret koji im se svali na pleća krajem svakog ljeta.

Raduju se dok ne krenu

Netko je jednom rekao da se klinci raduju školi sve dok u nju ne krenu. Zvuči pomalo radikalno, ali je, nažalost, u većini slučajeva i istinito. Mjesecima prije prvog dana škole, budući prvašići uzbuđeni su i ponosni. U očima im sja radosno iščekivanje, hvale se na sve strane. Nisu sigurni što ih točno u toj školi čeka, ali je činjenica da se vesele.

A onda? Ne prođe ni mjesec, dva, krenu ocjene, krenu domaće zadaće, ispitivanja, kontrolni zadaci. Na prve loše ocjene, više ih nitko ne tapša dobrohotno po pametnim glavicama, najednom se svi nešto na njih ljute, zahtijevaju, kore ih i prijete. Roditelji, umorni od vlastitih životnih razočarenja i borbe za egzistenciju, poslušno slijede pravila i pritisak na klince raste.

Četvorke više nisu dobre

Razmišljaju: "Moje dijete neće ovako teško živjeti. Mora mu biti bolje nego meni. A to mu samo škola može omogućiti." Ima i roditelja koji žive relativno dobro, ali su jako ambiciozni. Školske uspjehe svog djeteta doživljavaju kao mjeru vlastitog uspjeha. I jednim i drugim roditeljima četvorke već odavno nisu dovoljno "vrlo dobre". Nisu oni krivi – živimo u svijetu u kojem je sve ispod "odličnog" ustvari – loše. Svi mi u glavi vrtimo onaj grozni scenarij o ocjenama koje neće biti dovoljno dobre da bi se naše dijete sutra upisalo u srednju školu iz koje će ga staza uspjeha dovesti ravno do vrata sanjanog fakulteta.

Prestravljeni smo životom, preživljavanjem, računima, ovrhama, propalim firmama, propalim snovima. Svoje strahove projiciramo na one male pametne glave koje u školu kreću pune povjerenja u sve ono u što sami odavno više ne vjerujemo. U vremenima kad i čistačice moraju govoriti bar dva strana jezika da bi dobile posao, utrkujemo se sami sa sobom. Panično i skoro psihotično upisujemo djecu na takozvane "slobodne aktivnosti". Aktivnosti možda i jesu, ali slobodne baš i ne.

Sedmogodišnjaci s podočnjacima

Dnevni rasporedi naše djece posramili bi i Legiju stranaca. Ustajanje, škola, ručak, trk na engleski, trk na balet, na plivanje, na dodatne satove iz matematike, hrvatskog, kineskog, kibernetike i metafizike. Povratak, užina, pisanje domaćih zadaća, malo televizije i u krevet. Sve je posloženo baš kako treba. U metežu svih tih slobodnih i manje slobodnih aktivnosti, kao da ne primjećujemo da ona mala sretna lišca s početka školske godine i s početka ove priče postaju sve bljeđa i bljeđa. Pa tako imamo cijelu jednu novu rasu – sedmogodišnjaci s podočnjacima. Desetogodišnjaci koji pate od nerazjašnjivih glavobolja i piju kafetine. Petnaestogodišnjaci koji pišu oproštajna pisma.

Učitelji, nemoćni i smrvljeni u istom žrvnju koji mrvi i roditelje, daju sve od sebe, ali ne stižu. Treba ispuniti programe. Treba izdržati pritisak onih ambicioznih roditelja. Ili ministarstva. Pomiriti se s malom plaćom. S poniženjem. Treba preživjeti agresiju one djece koja više nisu djeca nego logičan proizvod histeričnog i ambicioznog vremena u kojem živimo. Treba...
Treba toliko toga.

Za jedan običan znak života

Jučer sam na plaži vidjela jednog sedmogodišnjaka koji nije krenuo u školu ove godine, a neće krenuti u školu ni dogodine, niti bilo koje godine. Roditelji su ga na rukama unijeli u more. Privuklo mi je pažnju čudno djetetovo držanje. Glava mu je padala na jednu stranu kao umornom lutku. Roditelji su ga nosili, dodirivali i promatrali s tolikom nježnošću da sam se naježila. U jednom trenutku otac je počeo dijete uranjati u more do pasa i dizati ga u zrak jednom, dva, tri, deset puta. Bez reakcije. A onda, valjda dvadeseti put, dijete je malo, možda milimetar, podiglo glavu. Reakcija. Lica njegovih roditelja ozarila je čista sreća. Ništa više njima nije trebalo. Škola? Ocjene? Fakultet, diplome? Oni bi dali kraljevstvo za jedan jedini smiješak. Za jedan običan znak života.

Promatrala sam ih i razmišljala kako se kriteriji za sreću mijenjaju u odnosu na situaciju i zdravlje nas samih i naše djece. Nama se onaj smiješak, koji je njima nedostižan, podrazumijeva. I to je tako ljudski i tako normalno.

Ono što nije normalno je to da nam nekako promakne kad se taj smiješak, taj znak zdravog života počne gubiti i kopnjeti. Ono što nije normalno je to da nam je postalo normalno da su nam djeca blijeda, da imaju podočnjake i da u dobi od deset godina imaju glavobolje.

Poštujmo njihove znakove

Možda bismo, kad na televiziji vidimo onu reklamu Ministarstva unutarnjih poslova RH u kojoj djeca zborno zahtijevaju "Poštujte naše znakove", trebali promisliti ima li još nekakvih znakova osim onih prometnih, koje ne vidimo i ne poštujemo. Upitati se koliko smo puta taj dan stali, zagrlili ta stvorenja i rekli im da ih volimo. Čak i onda kad u školi baš i ne ide. A učitelji? Koliko god i njima samima bilo mučno i teško, možda bi trebali đacima pristupati sa svjesnošću o tome da ne kreću sva djeca u život s istih startnih pozicija. Iza mnogih malih lica kriju se teške obiteljske priče.

Zagledajmo se svi malo bolje u ta lica. Poštujmo njihove znakove.

Boba Đuderija
05.09.2013.

_________________
slika
Devils Marble EVO, Nautilus Oddy klon, Hercules...
ipv Mini, Kaya lite v2+ klon


Povratak na vrh
  
 
 Naslov: Re: NISAM TE TILA
PostPostano: 22 stu 2013 00:27 
Offline
Avatar

Pridružen: 07 ožu 2011 11:16
Postovi: 2853
Lokacija: Slavonski Brod
'Do tada, Joe, ne znam što bih ti više rekla...'

Sjećam se razgovora s jednom prijateljicom i njene izjave koja mi je u glavi zvonila mjesecima nakon razgovora. Komentirale smo, naime, situaciju u Hrvatskoj i ona je, zaključujući naš razgovor, rekla: 'Ono što u ovoj zemlji svima kronično fali, to je – elementarna pristojnost.'

Pomislila sam tad – smiješno, kako to misli – fali nam pristojnosti? Pa ne možeš, čovječe, nešto što je tako katastrofalno, kao što je situacija u ovoj zemlji, nazvati samo... nepristojnošću?

A onda je na teren s mikrofonom u ruci utrčao Josip Šimunić. Od njegovog urlika ''Za dom!'' čovjeku se sledila krv u žilama.

Na jeku ''Spremni!'', koja je kao odgovor na njegov urlik stigla s tribina, čovjeku se još jednom sledila već sleđena krv u žilama.

I tako se ja sjetih one elementarne pristojnosti.

Joe, što god ti mislio i kako god ti doživljavao taj dom, elementarna pristojnost, da je imaš, trebala te spriječiti u nakani da taj dom, koji nije samo tvoj, nego je i moj i naš, onako osramotiš. Pogotovo nakon što smo, nakon dužeg vremena, svi skupa imali, eto, bar sportskog razloga za ponos.

Imaš pravo praviti se da nemaš pojma o fašističkoj povijesti tog pozdrava, ali elementarna pristojnost bi zahtijevala da s takvim urlikom ulijećeš u vlastiti dnevni boravak i njime truješ i prestravljuješ samo vlastitu djecu, a ne i našu.

Ako si već bio ''legenda'', kako smo čuli da te doživljavaju neki s tribina, onda si trebao ostati dosljedan i sutradan za medije dati dosljednu izjavu i ostati... legenda do kraja. A ne se povući i zasmijati sve nas izjavama tipa: "Nije to bio politički pozdrav. Maksimir, Zagreb, Hrvatska – to je moj dom za koji sam se, u nogometnom kontekstu, na terenu uvijek bacao na glavu i davao svoj maksimum." E pa, reklo bi se da su ta bacanja na glavu bila baš, onako žešća. Da ne kažem pogubna.

To nije Hrvatska

Ta slika koju si poslao svijetu, to nismo mi, to nije Hrvatska, koliko god se ti i tebi slični trudili dokazati suprotno.

Isto kao što Hrvatska nisu oni koji su u Vukovaru pokušali uvjeriti naivne da samo oni znaju kako se voli zemlja u kojoj živimo i da imaju pravo dijeliti nas i određivati tko je "vukovarska", a tko "nevukovarska" Hrvatska. Da su imali elementarne pristojnosti, ne bi izveli ono što su izveli. Ne u Vukovaru, ne na onaj dan. Jer naši mrtvi to nisu zaslužili.

Jednako tako, Hrvatska nije raspomamljena gomila koja, po potrebi, umilnim glasićem u TV-nastupima elegantno provlači ideju o "neprirodnim obiteljima". Koja ljudima zaviruje u njihove domove. U ime domovine. Ne, nisu Hrvatska ti ljudi koji u svojoj grotesci optužuju i vladajuće i sve medije za "uznemiravanje i zlostavljanje" – oni koji su pokrenuli hajku na ljude koji im ni na koji način nisu bili prijetnja. Progonitelji koji glume progonjene, kako perfidno, kako prozirno.

I tako, Joe. I tebi i svima ovima jednostavno nedostaje malo elementarne pristojnosti. Koja bi vas navela da svoje mržnje zadržite u svoja četiri zida. Koja bi vas spriječila da sramotite ovu zemlju.

To je i naša zemlja, ne sramotite je

Jer ova zemlja je i naša, ne samo vaša. U ovoj zemlji ima dovoljno ljudi kojima elementarna pristojnost ne dopušta diranje u tuđe živote i sramoćenje vlastite domovine, u koju se vi tako srčano kunete.

Znam da tebi i takvima ovo može zvučati nevjerojatno, ali domovina se može voljeti i da se ne mrzi i da se ne ponižava nikoga.

Ako ne znate kako se to radi, slobodno nas pitajte pa ćemo vam pokazati.

Do tada, Joe, ne znam što bih ti više rekla.

Osim, možda, da smanjiš malo ta padanja na glavu.

Boba Đuderija
21.11.2013.

_________________
slika
Devils Marble EVO, Nautilus Oddy klon, Hercules...
ipv Mini, Kaya lite v2+ klon


Povratak na vrh
  
 
 Naslov: Re: NISAM TE TILA
PostPostano: 22 stu 2013 01:45 
Online
Administrator
Avatar

Pridružen: 02 ožu 2011 14:18
Postovi: 10778
Lokacija: Samobor
Jesmo li svi skupa prolupali do kraja ili sam to samo ja?
Iskreno, jebe mi se za ustase. Jebe mi se za Pavelica koji poklonio trecinu domovine talijanima da bi dobio drzavu. Jebe mi se za sve osim za Juru Francetica kojem cu uvijek skinuti kapu do poda. Zasto? E za to treba malo dublje prokopati povijest i vidjeti tko je on bio.

Ustase su bili koljaci. Ma nemoj, a partizani su bili tete u vrticu. Podatak koji nikad necemo dobiti je tko je vise ljudi poklao. Partizani ili ustase. Jasenovac? Da ne kopam po povijesti Jasenovac je otvoren negdje 1937 godine a zatvoren 1951. Od tih recimo 14 godina bio je pod endehazijom samo 3. Hocemo li prebrojati koje su cije kosti?

Pogledajmo susjede. Cetnike su zakonski izjednacili s partizanima. A cetnici nisu nista drugo do drumski razbojnici koji su se borili za onoga tko im je dao oruzje.

A pogledajmo talijane koji su napravili turisticku atrakciju i dobar proizvod od svoje i tudje povijesti:


slika



A mi se jos uvijek glodjemo o koljacima ustasama i partizanima tetama u vrticu, jer pobjednici pisu povijest. Jebala ih takva povijest.
Zar nije vrijeme da unuci pobjednika i porazenih stisnu jedan drugom ruku i u djedovim uniformama stupaju zajedno za dan drzavnosti kao jebeni jamericani?


BTW da se zna, ovo sam vlastorucno pisao i nije kopirano od nikud.

_________________
slikaslika
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.


Povratak na vrh
  
 
 [ 27 post(ov)a ]  Stranica Prethodna  1, 2, 3

Vremenska zona: UTC + 01:00 [LJV]


Online

Trenutno korisnika: crawl i 0 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Idi na:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group
HR (CRO) by vaper club