|
" Sad kad je registar napokon objavljen sjetio sam se jednog ratnog događaja. Bilo je to negdje 1992. godine za vrijeme najžešćih borbi tijekom obrane Dubrovnika. Moji suborci i ja smo se našli u jako teškoj situaciji. Bili smo doslovno opkoljeni i više nismo vidjeli nikakvog izlaza iz inače bezizlazne situacije. S lijeve strane su nas napadali tenkovi, njih osam najmanje, uz potporu oko 200-tinjak bradatih pješaka naoružanih do zuba, a neki su čak i u zubima nosili bajonete. S desne strane nam je prilazio vod krvoločnih Belih orlova praćen niškim specijalcima. Naprijed je bio cijeli puk dragovoljaca iz Istočne Hercegovine, a otraga, iza naših leđa, oko dvanaest topovnjača i raznih drugih plovila te kompletna bojna neprijateljskog mornaričkog pješaštva.
Moji suborci i ja smo prebrojavali zadnje komade streljiva. Meni je ostalo sveukupno oko tri metka, a suborcu do mene četiri. Dogovorili smo se da on, pošto ima više streljiva, čuva jedan metak kojim će ubit nas obojicu da ne bismo živi pali neprijatelju u ruke. Isplanirali smo da ja stanem ispred njega a on iza mene, te da naslonimo cijev na moja prsa i da u zadnjem trenutku okinemo. Pošto se borba bližila kraju, a moji suborci i ja potrošili i zadnje komade streljiva, krenuli smo u realizaciju kolektivnog samoubojstva. I baš kad smo se, prema unaprijed razrađenom planu, postavili u samoubistvenu poziciju, odnekud iz daljine odjeknula je truba. Ispočetka tiho, a zatim sve jače i jače. Kako se zvuk bližio tako smo počeli razabirati činele, bas, trombon, tubu, fagot, flautu i klarinet, a u jednom trenutku se začuo i zvončić. Uz usklik odobrenja svi smo skočili na noge. Znali smo, vojni orkestar iz Zagreba stiže u ispomoć. Ispred nas je neprijatelj bio u paničnom bijegu.
Gotovo istovremeno sa lijevog boka smo primjetili grupu od oko 250 čistačica pristiglih iz svih policijskih uprava, ponajviše onih iz Labina, Pule i Opatije. Pratila ih je padobranska satnija saborskih zastupnika i vod za specijalne namjene sastavljen od ministara. Njihova odlučnost, ali i naoružanje kojim su raspolagali, dovela je neprijatelja u pat poziciju. I napad s lijevog boka je počeo posustajati. Bio je to tračak nade, no brinuo nas je desni bok i naše zaleđe. Ne lezi vraže, nismo ni pomislili na ta dva pravca napada kad smo začuli reski zvuk zviždaljke. S desnog boka je, sa palicama STOP u rukama, nadirao odred prometnih policajaca iz Umaga, Poreča i Rovinja. Zvuk zviždaljki parao je nebo i prigušivao sve slabije detonacije topničko tenkovskog napada. Desni bok je bio desetkovan a četnici su u bijegu bacali oružje, čizme, šinjele i kacige kojih se i danas može naći na padinama brda Srđ.
Uskoro je razbijen i napad iz našeg zaleđa. Oko 70 daktilografkinja MUP-a, barem 40 službenica sa šaltera za osobne iskaznice i putovnice, mahom iz Zagreba, vod kuhara i kuharica zgrade ministarstva obrane, vođeni pukovnikom Ćirom Blaževićem te legendarna Munchen bojna, žestokim su udarom potapali jednu po jednu topovnjaču. Osokoljeni ovakvim razvojem situacije ustali smo iz rovova i potrčali prema našim osloboditeljima. Eto taj događaj me podsjetio da su svi ovi zaslužili biti u registru hrvatskih branitelja. Tko misli da nisu taj nije prošao pakao iz kojeg su nas izvlačili ovi koji su danas u registru i potpuno su ravnopravni sa nama bijednicima i plačipizdama sa prve crte".
_________________
Prijatelji su kao anđeli koji te podignu kad tvoja krila zaborave letjeti
|
Postano: 22 pro 2012 13:52 
